Duhovi grada: Roberto Bolanjo – prvi klasik 21. veka
Nije živeo ni stotinu dana nakon svog pedesetog rođendana, a posle smrti je postao najveća ozbiljna književna zvezda dosadašnjeg toka dvadeset prvog veka. Roberto Bolanjo (1953-2003) i njegov opus najnoviji su dokaz da priče i romani o pesnicima i piscima ne moraju biti sterilni i dosadni. Njegov magnum opus, petodelni roman „2666“, pojavljuje se pred srpskim čitaocima u izdanju Lagune i prevodu Igora Marojevića.
Novosadski časopis „Polja“ objavio je nedavno tematski svezak posvećen djelu njemačkog pisca V. G. Zebalda. Priču o Robertu Bolanju nije pogrešno započeti pominjanjem Zebalda. Iz američke perspektive, naime, perspektive zemlje u kojoj se književnost strašno malo prevodi (podatak koji je već postao notoran: od svih knjiga koje se u jednoj godini objave u Americi, samo tri posto otpada na prevode), rijetkost je da neki savremeni pisac koji ne piše na engleskom postane književna zvijezda, neko na koga će se pozivati američki pisci i navoditi ga kao uzor i idola, neko kome će esejisti i kritičari ispisivati isključivo pohvalnice i panegirike. U posljednjih petnaestak godina, takvu su sudbinu imala samo dvojica pisaca: Zebald i Bolanjo. Obojica su umrli mladi i makar je obojici slava počela rasti još za života, do vrhunca je došla tek poslije smrti njihove. Zebaldova i Bolanjova globalna slava krenula je iz Amerike, na način na koji su se nekada globalne književne slave začinjale u Parizu. I do nas su Zebald i Bolanjo došli preko Amerike; uglavnom su, naime, prošla ona vremena kad su urednici jugoslovenskih izdavačkih kuća sami od sebe avangardno prepoznavali šta je to dobro u svijetu i šta valja, pa bi se poslije ispostavilo da smo prevode pisaca koji su decenijama kasnije bivali nobelovcima imali ranije nego većina kulturnih i izdavačkih velesila.
Novosadski časopis „Polja“ objavio je nedavno tematski svezak posvećen djelu njemačkog pisca V. G. Zebalda. Priču o Robertu Bolanju nije pogrešno započeti pominjanjem Zebalda. Iz američke perspektive, naime, perspektive zemlje u kojoj se književnost strašno malo prevodi (podatak koji je već postao notoran: od svih knjiga koje se u jednoj godini objave u Americi, samo tri posto otpada na prevode), rijetkost je da neki savremeni pisac koji ne piše na engleskom postane književna zvijezda, neko na koga će se pozivati američki pisci i navoditi ga kao uzor i idola, neko kome će esejisti i kritičari ispisivati isključivo pohvalnice i panegirike. U posljednjih petnaestak godina, takvu su sudbinu imala samo dvojica pisaca: Zebald i Bolanjo. Obojica su umrli mladi i makar je obojici slava počela rasti još za života, do vrhunca je došla tek poslije smrti njihove. Zebaldova i Bolanjova globalna slava krenula je iz Amerike, na način na koji su se nekada globalne književne slave začinjale u Parizu. I do nas su Zebald i Bolanjo došli preko Amerike; uglavnom su, naime, prošla ona vremena kad su urednici jugoslovenskih izdavačkih kuća sami od sebe avangardno prepoznavali šta je to dobro u svijetu i šta valja, pa bi se poslije ispostavilo da smo prevode pisaca koji su decenijama kasnije bivali nobelovcima imali ranije nego većina kulturnih i izdavačkih velesila.
LIRSKI ASPEKT PROMAŠENOG PESNIKA: Ima jedna zgodna Kišova fraza kojom je on znao komentarisati srodnost sebe i Borhesa, srodnost često prebanalno tumačenu: lirski aspekt promašenog pesnika. Različiti su razlozi zbog kojih se promašeni pjesnici opredijele za prozu, ali prozi to po pravilu donese dobitak. Cijelog svog života Bolanjo je sebe smatrao prvenstveno pjesnikom, a i književni uzori su mu uglavnom bih pjesnici, poput njegovog zemljaka Nikanora Pare, autora one prelijepe pjesm(ic)e o Americi koja se sastoji od naslova i jednog jedinog stiha. Naslov je USA, a stih ide ovako: tamo je sloboda kip. Bolanjo je počeo pisati prozu samo jer se ona bolje plaća! Pisao je, naime, isključivo poeziju sve dok niko drugi nije zavisio od njega, a kad se s četrdesetak godina okućio, oženio i dobio prvo dijete, počeo je pisati prozu, i pisao ju je brzo, plodno i dobro, neuporedivo dobro, pisao je prozu vjerujući u tačnost one replike iz romana „2666“ „da su sve vrste poezije i svi poetski stilovi sadržani ili mogu biti sadržani u prozi“. Inače, priča o Bolanju neodvojiva je od priče o jedanaestom septembru, samo ne onom iz 2001. godine, dvadesetak mjeseci prije smrti Bolanjove, nego onom iz 1973, pet mjeseci nakon Bolanjovog dvadesetog rođendana. Riječ je, naravno, o Pinočeovom puču protiv Aljendea, događaju koji je promijenio Čile i koji je presudno uticao na Bolanjov život, kao i živote Čileanaca njegove generacije. Iako rođenjem Čileanac, Bolanjo je od petnaeste godine s porodicom živio u Meksiku, a 1973. se zatekao u Čileu. Poslije udara je zbog ljevičarskog aktivizma bio uhapšen te je proveo neko vrijeme u zatvoru, no ubizo se vratio u Meksiko. Tamo se mota po umjetničko-pjesničkim serklovima i učestvuje u osnivanju pokreta zvanog infrarealizam. Romansiranje ovog perioda vlastitog života Bolanju će poslužiti kao temelj za jedan od njegovih najslavnijih romana, za „Divlje detektive“ (originalno objavljene 1998. godine). Godine 1977. Bolanjo se preseljava u Evropu, tačnije u Španiju, gdje će ostati do kraja života.
GORKI TALOG ISKUSTVA: U Španiji Bolanjo isprva uglavnom živi - što bi rekao Pol Oster - hand to mouth, to jest jedva sastavljajući kraj s krajem. Živio je u okolini Barselone i bavio se različitim poslovima i poslićima; bio je i perač posuđa i noćni čuvar u kampu i još mnogo šta iz istog sirotinjskog registra. Ima u njegovim knjigama partitura očito nadahnutih tim iskustvima. Kad je riječ o zaradi od književnosti, prije nego je stekao reputaciju i počeo dobivati ozbiljnije honorare, praktikovao je genijalnu foru; i u Španiji, naime, kao i kod nas uostalom, nisu tako rijetki anonimni konkursi za priču s novčanim nagradama koje nisu zanemarive. Bolanjo je učestvovao na takvim konkursima, a kad bi neka priča dobila nagradu, odnosno kad bi otkrio da ima priču na koju su žiriji takvih natječaja slabi, on bi istu priču slao i na druge konkurse, samo što bi joj promijenio naslov. Pjesnički zaljubljen u književnost, a konstantno u kontaktu s ljudima kojima književnost ne znači ama baš ništa, Bolanjo je u sebi spojio evropskog i (sjeverno)američkog pisca iz one poznate dihotomije Rejmona Kenoa. Po Kenou, evropskim se piscima u životu ne dešava baš puno toga, a uglavnom su po porijeklu privilegovani buržuji koji prvo završe dobar fakultet, a zatim dobiju dobar posao, pa oni eventualno napisu jedan do dva bildungsromana sa autobiografskim elementima, a poslije se nadahnjuju literaturom, dok američki pisci puno putuju, rade najrazličitije moguće poslove i susreću se s ljudima iz raznih klasnih i socijalnih krugova, te su im i opusi razuđeniji i bogatiji. Bolanjo je zaista uspio združiti ove dvije paradigme, združiti ogromno (neformalno) književno obrazovanje i golem životni prtljag, doživljaj neposredne smrtne opasnosti, bijedu i izbjeglištvo. Silne književne reference u njegovim se pričama i romanima ukrštaju sa anegdotama i gorkim talogom iskustva.
GORKI TALOG ISKUSTVA: U Španiji Bolanjo isprva uglavnom živi - što bi rekao Pol Oster - hand to mouth, to jest jedva sastavljajući kraj s krajem. Živio je u okolini Barselone i bavio se različitim poslovima i poslićima; bio je i perač posuđa i noćni čuvar u kampu i još mnogo šta iz istog sirotinjskog registra. Ima u njegovim knjigama partitura očito nadahnutih tim iskustvima. Kad je riječ o zaradi od književnosti, prije nego je stekao reputaciju i počeo dobivati ozbiljnije honorare, praktikovao je genijalnu foru; i u Španiji, naime, kao i kod nas uostalom, nisu tako rijetki anonimni konkursi za priču s novčanim nagradama koje nisu zanemarive. Bolanjo je učestvovao na takvim konkursima, a kad bi neka priča dobila nagradu, odnosno kad bi otkrio da ima priču na koju su žiriji takvih natječaja slabi, on bi istu priču slao i na druge konkurse, samo što bi joj promijenio naslov. Pjesnički zaljubljen u književnost, a konstantno u kontaktu s ljudima kojima književnost ne znači ama baš ništa, Bolanjo je u sebi spojio evropskog i (sjeverno)američkog pisca iz one poznate dihotomije Rejmona Kenoa. Po Kenou, evropskim se piscima u životu ne dešava baš puno toga, a uglavnom su po porijeklu privilegovani buržuji koji prvo završe dobar fakultet, a zatim dobiju dobar posao, pa oni eventualno napisu jedan do dva bildungsromana sa autobiografskim elementima, a poslije se nadahnjuju literaturom, dok američki pisci puno putuju, rade najrazličitije moguće poslove i susreću se s ljudima iz raznih klasnih i socijalnih krugova, te su im i opusi razuđeniji i bogatiji. Bolanjo je zaista uspio združiti ove dvije paradigme, združiti ogromno (neformalno) književno obrazovanje i golem životni prtljag, doživljaj neposredne smrtne opasnosti, bijedu i izbjeglištvo. Silne književne reference u njegovim se pričama i romanima ukrštaju sa anegdotama i gorkim talogom iskustva.
U SRCU VAVILONA: A to iskustvo, iskustvo čovjeka iz trećeg svijeta koji je došao u Evropu, na Zapad, mada je Bolanjov egzil, čisto geografski gledajući, istočno od njegove domovine, rimuje njegovu prozu sa muzikom jednog Manu Chaoa. Ima jedna Manu Chaova pjesma koja zvuči tako perfektno bolanjovski. To je pjesma Clandestino, ona koja počinje stihovima: Solo voy con mi pena/ Sola va mi condenа/ Correr es mi destino/ Para burlar la ley/ Perdido en el corazon/ De la grande Babylon/ Me dicen el clandestino/ Por no llevar papel. (U prevodu bi to otprilike bilo: Idem sam sa svojom tugom, idem sam sa svojom kaznom, bijeg je moja sudbina, da pobjegnem od zakona, izgubljen u srcu Vavilona, zovu me ilegalcem, jer nemam papira...). Poslije lirski subjekt kaže da je na sjever otišao da bi radio (u ovom ekonomskom registru, podjela sjever-jug je zapravo mnogo važnija od podjele istok-zapadl), a da mu je život ostao između Seute i Gibraltara, da je samo crta na morskoj pučini, duh u (velikom) gradu, da mu je život zabranjen, jer tako kažu vlasti. U dva refrena, Manu Chao nabraja različite ilegalce: alžirske, peruanske, nigerijske, afričke, bolivijske. Čileanskih nema, аli se podrazumjevaju, no tu su zato crnorukaški (Mano Negra), da bi cijela priča bila razumljivija i iz naše, iz (mlado)bosanske perspektive. Ključni stih, međutim, barem iz bolanjovskog registra, je onaj o duhu u gradu, u originalu fantasma en la ciudad. Više je razloga za to. Najprije, ta riječ iz Bolanjovog materajeg jezika, ta fantasma je u formi fantazme poharala globalni psihoanalitički vokabular za koji je književnost samo rudnik hiperinterpretacije, a Bolanjova literatura, zapravo stil njegov je onaj poetski stil o kojem se sanjao Gombrovič, stil koji brani samog sebe, pa mu ni ta psihoanalitička kuga ne može ništa. Nije tu manje važna ni riječ ciudad, međutim, ne samo jer je Bolanjova proza dubinski urbana (ali ne na onaj površno-banalni način na koji se taj epitet kod nas uglavnom upotrebljava), nego i zato jer je Ciudad Juarez, grad na američko-meksičkoj granici, ali s meksičke strane, model za ključni grad Bolanjovog književnog svijeta, za Santa Terezu.
PET U JEDAN: Santa Tereza je mjesto radnje četvrtog (i najdužeg) dijela romana „2666“, Bolanjovog magnum opusa. Taj dio se zove Dio o zločinima. (Svaki dio ovog petodijelog romana u naslovu ima riječ dio, baš kao da je Bolanjo, kako je primijetio neki od američkih recenzenata, parodirao princip po kojem su naslovljavane epizode TV serije Prijatelji.) Prvi dio se zove Dio o kritičarima, drugi – Dio o Amalfitanou, treći - Dio o sudbini, četvrti, kako je rečeno, Dio o zločinima, a peti, posljednji, Dio o Arčimboldiju. Originalno izdanje romana „2666“ ima oko 1100 stranica, engleski prevod oko 900, a srpski, kao i španski, oko 1100. Srpski „2666“ ima dva toma; nije to nerazumljiva izdavačka odluka, ali ima neke ljepote kad je cijeli roman, kao u engleskom prevodu, spakovan u jedan tom. „2666“ je zbilja jedan od onih rijetkih, najrjeđih, romana koji čitaoca potpuno opčine. Ja sam „2666“ (na engleskom) kupio u Hajdelbergu, u knjižari na Hauptstrasse 86, i dobro pamtim dane čitanja kao dane kad sam skoro skroz, ali stvarno skoro skroz, bio uronjen u Bolanjov književni svijet. Teško je objasniti u čemu se sastoji magija ovog romana, romana čije objavljivanje Bolanjo nije doživio. On je bio namjerio da svaki od dijelova romana objavi kao zasebnu knjigu, a motiv je ponovo bio ekonomski, držao je da će tako ukupni honorar biti veći. Bolanjo je dugo bolovao i njemu nije bilo do novca za samog sebe, nego za porodicu. Porodica je, međutim, poslije smrti njegove, odlučila da „2666“ objavi integralno. Ipak, „2666“ je istovremeno i petodijelni roman i pet (kratkih) romana u jednom (velikom). Uostalom, kratki roman i jest Bolanjov žanrovski trademark.
SUMMA: „2666“ je summa Bolanjovog opusa: i zbir svega onoga što je dotad pisao i iskorak u nešto novo. Niz ranijih Bolanjovih romana (od „Udaljene zvezde“ preko „Čilea noću“ do „Divljih detektiva“) zajedno s njegovim kratkim pričama učinio je prepoznatljivim njegov stil i kontekst njegovih proza, a „2666“ se u taj kontekst uklopio produbljujući ga, a isto važi i za stil. Književni svijet u kojem se miješaju priče o piscima i pjesnicima s politikom i nasiljem postoji i ovdje, ali je geografski maksimalno proširen, dok je nasilje prisutnije i intenzivnije nego ikad ranije. Crvena nit, ako se može tako reći, koja spaja pet dijelova „2666“ je pisac Arčimboldi, onaj koji je glavni protagonist petog dijela, onaj kojim se profesionalno bave kritičari iz prvog dijela, onaj koji je, ovako ili onako, linkovan i na tri središnja dijela. (Usput budi rečeno, Arčimboldi se nekoliko puta pominje i u „Divljim detektivima“ što je najbolja ilustracija specifične cjelovitosti kompletnog Bolanjovog opusa.) U „2666“ stvarno ima svega! Ima u prvom dijelu, recimo, i jedan srpski kritičar, profesor germanistike na Beogradskom univerzitetu, čiji se članak o Arčimboldiju ukazuje kao komadičak ovog veličanstvenog romanesknog mozaika. Četvrti dio, svojevrsno srce romana, bavi se masovnim zločinima nad ženama u Ciudad Juarezu (koji se u romanu zove Santa Tereza), stvarnim zločinima koji, evo, već godinama obilježavaju i crne hronike svjetskih medija i filmove poput onog s Dženifer Lopez koji je prije koju godinu prikazan za filmskom festivalu u Berlinu. Stravična grozota tog kataloga zločina nikad, međutim, nije tako raskrinkana kao kod Roberta Bolanja.
TUŽNI PARADOKS: Ima kod Kiša u „Ranim jadima“ ona divna autopoetička scena o tome kako plete majka Andreasa Sama. („Tajna majčine veštine bila je prosta - ona se nikad nije ponavljala. Kada bi gospođa Fanika naručila isti onakav džemper kakav je gospođice Marije, moja je majka, ne mogavši da dokazuje svoje razloge sitnoj sujeti seoskih lepotica, prihvatala narudžbinu bez primedbe, ali je na zadatu temu pravila novu varijaciju, samo naizgled sličnu uzoru, pa je, menjajući rukopis i šaru, stvarala jedan sasvim nov stil, samo naizgled sličan prethodnom, tek toliko da se po njemu prepozna ruka majstora, njegov lični pečat, neponovljiv.“) Ima kod Bolanja, u „2666“, u drugom dijelu, najkraćem, scena s mladim apotekarom koji voli da čita, ali kojem je draži Kafkin „Preobražaj“ od „Procesa“, Melvilov Bartbi“ od „Mobi Dika“, Floberovo „Priprosto srce“ od „Buvara i Pekišea“ te Dikensova „Božična priča“ od „Priče o dva grada“ ili „Pikvikovaca“. Kroz um Amalfitanoa, naslovnog protagoniste ovog dijela, Bolanjo komentira da se naše vrijeme boji velikih, nesavršenih, stihijskih djela koja vode u nepoznato, odnosno da preferira savršene stilske vježbe velikih majstora. To je tužni paradoks, misli Amalfitano, misli Bolanjo. Kad je riječ o opusu samog Bolanja, upravo je „2666“ veliko, nesavršeno i stihijsko djelo koje vodi u nepoznato. Bilo bi, dakle, i tužno i paradoksalno uplašiti se voluminoznosti ovog romana. „2666“ je najbolanjovskiji Bolanjo: istovremeno i epilog jednog genijalnog i konzistentnog literarnog opusa, kao i uvod (ili prolog) u (čitalački) novi književni život. Kako bi rekao Džonatan Letem, ovim je romanom Bolanjo pokazao da književnost može sve. U vremenu sveopšteg relativizovanja svega i apsolutizacije skepse, to je nešto što je bilo potrebno i književnosti i svijetu, nešto što je očito mogao napraviti upravo (da ne kažem, jedino) Roberto Bolanjo. Nije to mala stvar.
Autor: Muharem Bazdulj
Izvor: Vreme
PET U JEDAN: Santa Tereza je mjesto radnje četvrtog (i najdužeg) dijela romana „2666“, Bolanjovog magnum opusa. Taj dio se zove Dio o zločinima. (Svaki dio ovog petodijelog romana u naslovu ima riječ dio, baš kao da je Bolanjo, kako je primijetio neki od američkih recenzenata, parodirao princip po kojem su naslovljavane epizode TV serije Prijatelji.) Prvi dio se zove Dio o kritičarima, drugi – Dio o Amalfitanou, treći - Dio o sudbini, četvrti, kako je rečeno, Dio o zločinima, a peti, posljednji, Dio o Arčimboldiju. Originalno izdanje romana „2666“ ima oko 1100 stranica, engleski prevod oko 900, a srpski, kao i španski, oko 1100. Srpski „2666“ ima dva toma; nije to nerazumljiva izdavačka odluka, ali ima neke ljepote kad je cijeli roman, kao u engleskom prevodu, spakovan u jedan tom. „2666“ je zbilja jedan od onih rijetkih, najrjeđih, romana koji čitaoca potpuno opčine. Ja sam „2666“ (na engleskom) kupio u Hajdelbergu, u knjižari na Hauptstrasse 86, i dobro pamtim dane čitanja kao dane kad sam skoro skroz, ali stvarno skoro skroz, bio uronjen u Bolanjov književni svijet. Teško je objasniti u čemu se sastoji magija ovog romana, romana čije objavljivanje Bolanjo nije doživio. On je bio namjerio da svaki od dijelova romana objavi kao zasebnu knjigu, a motiv je ponovo bio ekonomski, držao je da će tako ukupni honorar biti veći. Bolanjo je dugo bolovao i njemu nije bilo do novca za samog sebe, nego za porodicu. Porodica je, međutim, poslije smrti njegove, odlučila da „2666“ objavi integralno. Ipak, „2666“ je istovremeno i petodijelni roman i pet (kratkih) romana u jednom (velikom). Uostalom, kratki roman i jest Bolanjov žanrovski trademark.
SUMMA: „2666“ je summa Bolanjovog opusa: i zbir svega onoga što je dotad pisao i iskorak u nešto novo. Niz ranijih Bolanjovih romana (od „Udaljene zvezde“ preko „Čilea noću“ do „Divljih detektiva“) zajedno s njegovim kratkim pričama učinio je prepoznatljivim njegov stil i kontekst njegovih proza, a „2666“ se u taj kontekst uklopio produbljujući ga, a isto važi i za stil. Književni svijet u kojem se miješaju priče o piscima i pjesnicima s politikom i nasiljem postoji i ovdje, ali je geografski maksimalno proširen, dok je nasilje prisutnije i intenzivnije nego ikad ranije. Crvena nit, ako se može tako reći, koja spaja pet dijelova „2666“ je pisac Arčimboldi, onaj koji je glavni protagonist petog dijela, onaj kojim se profesionalno bave kritičari iz prvog dijela, onaj koji je, ovako ili onako, linkovan i na tri središnja dijela. (Usput budi rečeno, Arčimboldi se nekoliko puta pominje i u „Divljim detektivima“ što je najbolja ilustracija specifične cjelovitosti kompletnog Bolanjovog opusa.) U „2666“ stvarno ima svega! Ima u prvom dijelu, recimo, i jedan srpski kritičar, profesor germanistike na Beogradskom univerzitetu, čiji se članak o Arčimboldiju ukazuje kao komadičak ovog veličanstvenog romanesknog mozaika. Četvrti dio, svojevrsno srce romana, bavi se masovnim zločinima nad ženama u Ciudad Juarezu (koji se u romanu zove Santa Tereza), stvarnim zločinima koji, evo, već godinama obilježavaju i crne hronike svjetskih medija i filmove poput onog s Dženifer Lopez koji je prije koju godinu prikazan za filmskom festivalu u Berlinu. Stravična grozota tog kataloga zločina nikad, međutim, nije tako raskrinkana kao kod Roberta Bolanja.
TUŽNI PARADOKS: Ima kod Kiša u „Ranim jadima“ ona divna autopoetička scena o tome kako plete majka Andreasa Sama. („Tajna majčine veštine bila je prosta - ona se nikad nije ponavljala. Kada bi gospođa Fanika naručila isti onakav džemper kakav je gospođice Marije, moja je majka, ne mogavši da dokazuje svoje razloge sitnoj sujeti seoskih lepotica, prihvatala narudžbinu bez primedbe, ali je na zadatu temu pravila novu varijaciju, samo naizgled sličnu uzoru, pa je, menjajući rukopis i šaru, stvarala jedan sasvim nov stil, samo naizgled sličan prethodnom, tek toliko da se po njemu prepozna ruka majstora, njegov lični pečat, neponovljiv.“) Ima kod Bolanja, u „2666“, u drugom dijelu, najkraćem, scena s mladim apotekarom koji voli da čita, ali kojem je draži Kafkin „Preobražaj“ od „Procesa“, Melvilov Bartbi“ od „Mobi Dika“, Floberovo „Priprosto srce“ od „Buvara i Pekišea“ te Dikensova „Božična priča“ od „Priče o dva grada“ ili „Pikvikovaca“. Kroz um Amalfitanoa, naslovnog protagoniste ovog dijela, Bolanjo komentira da se naše vrijeme boji velikih, nesavršenih, stihijskih djela koja vode u nepoznato, odnosno da preferira savršene stilske vježbe velikih majstora. To je tužni paradoks, misli Amalfitano, misli Bolanjo. Kad je riječ o opusu samog Bolanja, upravo je „2666“ veliko, nesavršeno i stihijsko djelo koje vodi u nepoznato. Bilo bi, dakle, i tužno i paradoksalno uplašiti se voluminoznosti ovog romana. „2666“ je najbolanjovskiji Bolanjo: istovremeno i epilog jednog genijalnog i konzistentnog literarnog opusa, kao i uvod (ili prolog) u (čitalački) novi književni život. Kako bi rekao Džonatan Letem, ovim je romanom Bolanjo pokazao da književnost može sve. U vremenu sveopšteg relativizovanja svega i apsolutizacije skepse, to je nešto što je bilo potrebno i književnosti i svijetu, nešto što je očito mogao napraviti upravo (da ne kažem, jedino) Roberto Bolanjo. Nije to mala stvar.
Autor: Muharem Bazdulj
Izvor: Vreme
Autor: Roberto Bolanjo
