„Duhovi“ Vladimira Arsenijevića
Arsenijević je ostvarivanju cilja pristupio još 1993. godine, kada je pripovetku Cloaca Maxima proširio u kraći roman „U potpalublju“. I od tada datira plan koji je sproveo u delo: prve tri knjige („U potpalublju“, „Ti i ja, Anđela“ i „Ka granici“) predstavljaju zaokruženu celinu, koja se prostire od oktobra 1991. do oktobra 1992. godine, u čijim okvirima je opisana tragedija koja je uništila jednu zemlju, ali i porodicu u začetku. A epiloški roman trebalo je da bude, sa distance značajno drugačijeg vremena, smešten u bolju budućnost, gde su se, kako kaže autor, „svi naši ratovi, ali i mržnje koje su ih pokretale, već okončali, i iz koje Narator pripoveda svoju priču“. Međutim, nije bilo tako.
Roman „Duhovi“ govori nam o prošlosti koja nas neprestano prati, i preteći nam se približava, iako bi trebalo da je se oslobađamo bez straha. Ti duhovi samo prividno odlaze, a zapravo su još tu i utiču na nas. U pripovest nas uvodi Narator, kao šezdesetogdišnjak, kada mu je preminula majka. Precizno beležeći svedočanstvo o prošlosti i njenim različitim rukavcima koji su uticali na mnogobrojne junake, u delu primenjuje pisanje u „Ja“ formi, koju dosledno sprovodi i u prethodim romanima tetralogije. Postupak koji će nesumnjivo izazvati najemotivniju reakciju čitalaca (a takvih momenata nije malo u romanu) kroki je jednog pisma kojim se otac i sin bolje upoznaju i komuniciraju, iako jedan od njih više nije na ovom svetu.
„Izgleda da se iz sopstvene kože, ali i iz sopstvene glave jednostavno ne može“ – vremena su se menjala, što se odrazilo na mišljenje, jezik i delo autora, a neposredno i na Naratora, jer je on rezultat iskustva nastalog u prethodnih trideset godina. I podsetnik da neumorno trčimo unazad.
Autor: Siniša Bošković
Izvor: Nedeljnik



















