Estetski transfer u „Bilo jednom u Holivudu“
Ukoliko to nekome posle gledanja filma „Bilo jednom u Holivudu“ nije bilo jasno, nakon čitanja istoimenog štiva postaje belodano da je posredi pre svega delo o Klifu Butu, kaskaderu i dubleru glumca Rika Daltona. Uz znatno izraženije vremenske preskoke prema prošlosti i budućnosti, postaje jasnije da je, dakle, glavni junak ubio svoju suprugu, a iz proze se zaključuje i zbog čega je to učinio. Pritom je, da paradoks bude veći, roman ispripovedan u prezentu. Inače je paradoks figura koja najprirodnije mesto nalazi u književnosti, kao što je to slučaj i sa groteskom. Ako se po čemu Tarantino kao scenarista i reditelj inicijalno proslavio, onda je to učinio dijalozima prividno nespojivim sa krvavom radnjom, kakav je onaj iz „Uličnih pasa“ o Madoninoj pesmi „Like a Virgin“ ili novozavetni umeci u tiradama kriminalca Džila Vinfilda u „Petparačkim pričama“. Tako da nije ni najmanje iznenađenje što Tarantino koristi prostor romana da rasprede efikasne paradoksalno-groteskne dijaloge koji na kraju ostavljaju u zasenku odabranu – i takođe umesnu – poziciju svevidećeg pripovedača.
Osim pomenute epizode o stradanju Klifove žene, štivo je obogaćeno i drugima koje su značajne, koje u filmu nisu bile razvijene: Klifovo učešće u Drugom svetskom ratu i po evropskim pozorištima, te u svetu prostitucije (u svojstvu makroa), njegov kinematografski ukus… Klifov lik u romanu je zaokruženiji i vuče ka profilu krvavog sociopate sa jakom umetničkom, ako ne i romantičnom stranom ličnosti. Međutim, to ne znači da je „rezervni glavni junak“ Rik Dalton osujećen prostorom u knjizi. Ne samo da njegov odnos sa desetogodišnjom glumicom Trudi dobija na značaju, nego na neki način postaje i srce priče u kojoj ona postaje značajna u filmskom svetu. Opet, neki istorijski potvrđeni junaci, poput Šeron Tejt, Romana Polanskog i Čarlsa Mensona, takođe su razvijeniji i zanimljiviji u književnoj rekreaciji nego u vizuelnom predlošku. Stvar je u tome da film, makar trajao dva sata i četrdeset minuta kao „Bilo jednom u Holivudu“, mora da vodi više računa o izboru scena i obimu nego roman, forma za koju, ni posle vekova u kojima postoji, nema opštevažeće definicije. Možda i stoga, neke od nas koje je pomalo razočarao kraj kinematografskog dela, svojom eksplozivnom marionetskom eksplozijom nasilja, naći ćemo utehu u poslednjim, znatno intimnijim i potresnijim završnim stranicama književnog.
Ne treba upasti u zamku pa tvrditi da je „Bilo jednom u Holivudu“ još jedan roman koji nadmašuje svog filmskog parnjaka. U pitanju su, naprosto, dve različite umetnosti. Ali se svakako mora reći da, ako Tarantino zaista namerava da napusti svet filma i pređe u književni, roman „Bilo jednom u Holivudu“ predstavlja jasan znak da bi ovaj estetski transfer mogao da bude vrlo plodotvoran.
Autor: Domagoj Petrović



















