Horhe Luis Borhes „Maštarije“
Prošlo je dosta vremena od 1963. kada se Borhes prvi put pojavio u srpskom prevodu, i svakako još jedno reizdanje (uz više onih od pre) i nov prevod nisu na odmet. „Maštarije“ spadaju u obaveznu lektiru moderne književnosti, i u ovoj zbirci su neke od najvažnijih Borhesovih priča, uključujući „Vavilonsku biblioteku“ koja je fundamentalna za razumevanje poetike ovog argentinskog pisca. „Vavilonska biblioteka“ je Borhesova krajnja maštarija o beskrajnoj biblioteci umnoženoj sopstvenim odrazima u ogledalima, slična njegovoj kasnijoj priči o „Peščanoj knjizi“ koja se neprekidno ispisuje.
„Kružne razvaline“ iz ove zbirke još je jedna od Borhesovih pripovedaka koja se kroz priču o čoveku koji je pokušao da isanja svog sina, i otkrio da se sam nalazi u snu, otkriva kao moguće tumačenje autora kao demijurga, ali u isto vreme sasvim relativizuje njegovu poziciju. Osim Borhesovog poigravanja sa pitanjem značaja stvaraoca za delo, kao još dramatičnije pojavljuje se problematizovanje same prirode stvarnosti i njenog odnosa sa fikcijom.
„Vrt sa stazama koje se račvaju oživljava ideju vrta/lavirinta kao idealnog imaginativnog prostora gde se iz jedne tačke otvaraju staze ka beskonačnom broju novih prostora (i potencijalnih narativnih tokova), opet obećavajući beskrajno pripovedanje.“
Naravno, suludo je svoditi složene pripovetke ovakvog pisca na nekoliko kratkih i uprošćenih rečenica; u najboljem maniru onoga što književni teoretičari vole da zovu multivalentnost klasičnih umetničkih dela, i u duhu njegove beskrajne biblioteke, Borhesov tekst svojim bogatsvom zaista ostavlja mogućnost bezbrojnih različitih čitanja i tumačenja.
Autor: Nastasja Pisarev
Izvor: Dnevnik



















