I sintetično i estetično – o romanu „Sintetičari“ Ivana Zlatkovića
Na samim koricama Zlatkovićeve knjige je moto preuzet od Irvina Velša: „Okrenuo sam se heroinu, jer su mi kao detetu stalno govorili: 'Nemoj da pušiš marihuanu, to će te ubiti!'“ Roman „otvara“ razbrajalica:
Vutrica
Okica
Mokica
Ekserčić
Kiselinica
Kokica
Horsić...
Umireš!
On ima sedam (taj broj, na simboličkoj ravni, jeste broj svemira koji znači potpunost i sveukupnost, objedinjuje duhovno i svetovno, a sedmi sunčev zrak jeste onaj kojim se čovek sa ovoga svega preseljava na onaj drugi, večni) poglavlja sa pedeset osam glava (saberemo li sastavne brojke – pet i osam – nimalno slučajno, pristižemo do zlokobne brojke trinaest). Okončavaju ga ‘’Mali junkie rečnik“ i ‘’Junkie imenik“.
Roman počinje antivalerijevski: ‘’Blagoje se osmehnu...“ (str. 9). Markiza nije izašla u pet i nikada neće izaći ni u koje doba dana ili noći.
Postoje nekoliki krugovi junaka.
Najpre onaj oko Blagoja Mićića u kojem su njegova žena Kosara (umrla je pre nego što je temporalno roman otpočeo, te se javlja samo u brojnim retrospekcijama ), njegova sestra Vaska, majka Jovanka i sin Marko (nadimak mu je Ćima ) glavni junak romana. Dakle - porodični. Potom, epizodni, ruski - gdja Natalija Ivanovna i njena rođaka Ivanuška. Zatim, najrazgranatiji, dilersko- heroinski, koji obuhvata i članove njihovih porodica i one koji pokušavaju (najčešće neuspešno, da im pomognu; uz veliki broj likova datih u Junkie imeniku pribeleženo je, surovo, pokojni ili pokojna ): Tarzan, Tanja, Justa, Jelena, Žabac, Lola, Mitke, Čera, Rajli, Milica, njen otac Vidoje, Bokser (odlazi u Amsterdam, dopisuje se sa glavnim junakom i umire u ovom evropskom paklu droge, omogućujući romanu da, sa ruskom i holandskom epizodom, postane delimice i internacionalni na prostornoj ravni), Mina Kifla, Boske, Vanja, Bora Pevac, učenik sedmog razreda Mika Crv, slepa Vuka, mama Nata (spasava sina Iliju ), Edo Konj, Joca Gan, Kaja, Čera, dr Žanka, Beli…
Romanom promiče, ali i urezuje nam se - gotovo iglom - u pamćenje, čitav kaleidoskop likova. Poprilično je onih kojih kao da su sleteli sa nadrealnih i paklen(sk) ih Bošovih platana.
Mnogi od njih su, no samo na prvi pogled, žestoki momci surove, i sirove, cure. U suštini, slomljeni, obezljuđeni, prave lelujave senke. Nad glavom i u srcu im piše – vidimo se u čitulji. Pred nama je mlada (de)generacija. Nesvesna mlade smrti koja je otvorila vilice da ih proguta. U životu im je dovoljna i zečija sreća. Kao i onima kraj njih. Ljiljana, Džaretova žena, veli o Džaretu: “Samo da ga niko ne ubije. Neka umre kao što umiru ljudi. Da može da pozove popa, i da ga se ne stidi i mrtvog” (110 ).
Pričanje je, prividno, sasvim jednostavno. Imamo tanani, filigranski prozni vez. Novi mini - realizam. Ali i kompoziciona “osveženja“. Bokserovi mejlovi; odlomci “Iz Ćiminog ‘explorera‘ “ dati u fusnotama; “Mali junkie recnik“; promena uglova posmatranja, ovlašno, na parče… Reči pod navodnicama uvode nas u jezik pojedinih junaka. Pisac pribegava govornoj karakterizaciji likova. Govor je psihološki motivisan. Reči su često pravi, ili prikriveni, krici. Ne smemo zaboraviti kako je nač psiholog Milovan Milovanovic (nažalost, i sam je život okončao samoubistvom) u suicidologiju (to mu se ne priznaje gotovo uopšte) uveo termin alarm tvrdeći kako je gotovo svaki samoubica najpre upućivao društvu (ono se najčešće – pre svega stoga što ga nije ni primećivalo – o njega oglušivalo) poziv u pomoć. U davnoj svojoj knjizi Samoubistvo (1929), pribeležio je, između ostalog, i: “Od uvek je samoubistvo bilo zagonetka nad zagonetkama… | … | … pokušajima samoubistva i samoubistvima prethodi samopovreda u pravom smislu te reči. Ona ima za svrhu isključivo alarm: skretanje pažnje na se, ukazivanje na opasnost, prizivanje pomoći“ .
Može li tema da spase roman? Može ako je pisac majstorski psihološki uobliči.
Ivan Zlatković upravo to čini ostvarujući, teško ostvarivu, složenu jednostavnost.
Osnovni pridev u romanu je mršavkasti, osnovna imenica ubijanje, osnovni glagol uraditi se (poslednje dve reči žargonski su upotrebljene).
Glavni junak dodiruje dno kada ukrade majčine lekove dok je ona ležala na samrtničkoj postelji. Potom pocinje oživljavanje. Čitav Ćimin život smešta se između dve rečenice: “Povučen u sebe, u svoj život“ (str. 10 ) i “Znam samo da sam bio umorniji od groblja“ (146).
Upečatljivi su mnogobrojni realistički detalji: “S kravatom urezanom u debeli vrat, čovek do njega spavao je kao obešen“ (18); “Kad god se seti Kosare, čini mu se da mu uši pocrvene. I jagodice“ (18); “Oči joj došle veće nego glava“ (24); ‘’... uperi u njega svoje plave oči, velike kao razglednice s mora“ (159).
Ima i metaforičnih slika: „Proleće je. Sunce se zubima“ (77; druga rečenica je, daleko efiektnija, zamena za zubato sunce); ‘’Osećala se kao slinavi dan koji se razvlačio ispod prozora. U glavi joj trulež“ (82); ‘’Jesenje sunce se okačilo o krošnju velikog kestena...“ (119); ‘’Dugačke Blagojeve ruke, kao dve uspavane životinje, kunjale su u njegovom krilu...“ (155). Ali i metonimijskih/sinegdotskih: ‘’Još uvek ulicom promiču kaputi. Šalovi“ (77). Jedna je ponorno snovidelna. Javlja se u Blagojevom snu. On, koji često Kosaru sanja, „Kad joj priđe da je dodirne, ona otključa vrata na grudima. Odškrine. Samo što joj krv nije crvena, nego kao da si bitumen rastopio. Kulja kroz tu rupu...“ (25).
Posle skoka Mine Kifle ono što se vidi je ‘’... nečije telo nalik na zgaženog skakavca“ (168).
„Sintetičari“ su kratak roman koji je, u isti mah, venac, i edukativnih i potresnih, „pričica“. Pravo otvoreno delo. Tekst sa tematikom za koju se naš pisac odlučio, jedino takav, neokončan, i može završen biti. Čitaoci su ti koji životne sudbine junaka moraju sami u mašti ispisivati. Čuvajući se, pritom, da se sa njima ne poistovete.
U Ivanu Zlatkoviću, književnonaučnom radniku, antologičaru, pesniku – posle „Sintetičara“, to je sasvim jasno, dobili smo i vrsnog romansijera. Hrabrog i spremnog da se uhvati u koštac sa pravim problemom i sposobnog da se s njim obračuna literarnim sredstvima. Njegov roman nas navodi da se priupitamo da li je prošlo vreme, kvantitativno, velikih romana. Pojava nekog novog romana-mastodonta, značajnog pritom za književnost kojoj pripada i za svetsku književnost uopšte, ubedjeni smo sasvim, biće više izuzetak nego pravilo.
Autor: Dušan Stojković
Izvor: Savremenik
Autor: Ivan Zlatković






















