Iz prve ruke: „Sluz i žuč“
Furiozni ritam prve trećine romana nosi nas, baca i razbija o stranice kaveza koji je košmarni svet demona iz Džonijeve prošlosti, njegovih strahova, zabluda, neispunjenih nada, nagoveštenih slutnji. Džoni se preobražava u strip heroja iz pakla koji traga za sopstvenim razumom. U trenutku kada počinje da uviđa pravila preobražaja, ritam knjige se menja. Iz mahnitosti koja prezasićuje svako čulo prelazi se u pomalo rezigniranu, ali bolno tačnu analizu života koji je prošao tačku svog zenita, vremena koje je nepovratno minulo. Džonijeva razmišljanja su u oštrom kontrapunktu sa gradom koji proždire sopstveni leš, hrani se ohološću, glupošću, površnošću, slepilom, otuđenošću. Smrad ogromnog leša ulazi u svaku kuću, kao izmet navire u naše sobe, u našu intimu.
Džoniju jedino preostaje da pronađe svoju subzistenciju. Život je sebičan, ne želi da ustukne pred stravom makar se hvatao za slamku bilo kakvog surogata smisla. Makar po cenu da besmisao proglasi novom konstruktivnom realnošću. Jer kao u svakom dobrom horor romanu, i u ovom bi priča bila manje jeziva da je manje stvarna.
Pisan Rackovićevom žuči iz dubine utrobe, ovaj tekst je brutalan, lepljiv, frenetičan i nije za čitaoce slabog stomaka. Konciznim i preciznim rečenicama koje sažimaju doživljaj sveta u kapi znoja i krvi Racković stvara sopstvenu književnu formu – kognitivnu stravu – u koju zapada i čitalac, zaražen nepodnošljivom lakoćom neživljenja.
Tempo pripovedanja, slike koje se kao kadrovi strpa smenjuju pred nama uvukli su u artističku zaveru još jednog umetnika – maestralnog ilustratora, strip crtača i likovnog imaginatora Aleksu Gajića. Njegove ilustracije dale su dodatni sloj razumevanju Rackovićevog teksta, interpretaciju s one strane razuma, otelotvorenje nevidljivim silama koje gospodare Džonijevim svetom.
Žestina emocija, nepogrešiva ekonomičnost jezika, suštinska neustrašivost s kojom pisac gleda sebi u oči ne sreću se često u savremenoj književnosti, ni kod nas ni u svetu. „Sluz i žuč“ su retka prilika da se sretnete s takvom prozom. Bila bi velika greška da je propustite.
Autor: Mina Kebin, književni urednik
Izvor: Nedeljnik



















