Jezičke pustolovine Enesa Halilovića – Sinkope stvarnosti
Zajedno sa spoljašnjim događajima, teče i unutrašnji život pripovedača koji, dakle, muca. U epizodama prožetim dobro uravnoteženim humorom Semir će svoju mucavost da koristi kako bi se izvukao – u školi, recimo – ili da bi prećutao ono što ne želi da kaže, ali upravo će ga taj nedostatak okrenuti sebi i književnosti, naročito pesništvu, te će sinkopiranoj, mučnoj, odvratnoj stvarnosti pripovedač da suprotstavlja stvarnost jezika – bolju, čvršću, istinitiju. Osim što će devojke da privuče pripovedačeva čvrstina, njegova pouzdanost (koju će, razume se, da zloupotrebi), privući će ih i njegov skriveni svet, kudikamo privlačniji, dublji od ovog koji svi delimo. U samoj strukturi, pak, postoje snažni motivi antičke tragedije: od časa kada momak dobije atletičarsko koplje, te ga vitla po okolnim poljima, jasno je čitaocu da to koplje, pre ili kasnije, mora da pronađe svoju metu, kao što će napetost koja prati živčanog i nepredvidljivog ujaka Zlatana, pre ili kasnije, morati da eksplodira. Kao što u antičkoj drami junaci znaju šta ih čeka na kraju puta – oni znaju svoju sudbinu, ali joj idu u susret kao da je ne znaju – tako se kreću i Halilovićevi likovi, oni sa mesečarskom sigurnošću hodaju po žici razapetoj iznad provalije, te nije pitanje da li će žicu preći (neće), nego samo kada će se, još dok su na žici, probuditi.
Halilovićev piše izgrađenom i ekonomičnom rečenicom koja, međutim, nije suva i krta, već je gipka i elegantna. Takvoj ga rečenici privodi pesnički nerv, a, opet, u ovom romanu Halilović nije pesnik nego, od prve do poslednje rečnice, pisac koji savršeno dobro vlada razlikom između ta dva žanra. Opšta mesta imaju vrlo jasnu funkciju i razgrađuju se, poput organskog hirurškog konca koji se stapa s tkivom, u samome toku, zbog čega ne privlače (negativnu) pažnju, te će selimovićevska poigravanja mudrostima – setimo se početka „Derviša i smrti“ – ritmom i poznavanjem mere da zbriše svaku moguću otužnost. Najzad, gotovo zagonetni naslovi poglavlja – „Žablja jaja“, „Jaja koja postaju bombe“, „Zelenkasta jaja vrane“ – kao i podnaslov romana „Goldbahova teorema“ deo su igre koja ne staje ni u najtmurnijim delovima teksta.
Izuzetan je roman napisao Enes Halilović, te za ovog novopazarskog pesnika i, sada, pisca, izbora više nema: sada je među najboljima na ovome jeziku, i ništa drugo osim ostanka (i opstanka) na tome mestu za njega više nije mogućnost. Zadatak ogroman i težak, ali jedini prihvatljiv.
Autor: Ivan Milenković
Izvor: Vreme



















