Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

„Kain“ Žozea Saramaga

Poslednji roman Žozea Saramaga obesmislio je Stari zavet.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, portugalski pisac Žoze Saramago, umro je 2010. godine. „Kain“ – njegova verzija biblijske priče – poslednji je Saramagov roman i na neki način zaokružuje temu. Kainova priča je priča o čovečanstvu, a Saramago je bio jedan od onih autora preokupiranih problemima čovečanstva. Kao većina nobelovaca, pisao je o ljudskom životu, sa velikim Lj i velikim Ž.

Roman počinje karakterističnim Saramagovim stilom. „Kada je gospod, takođe poznat kao bog, shvatio da adam i eva, naizgled po svemu savršeni, ne ispuštaju iz usta nijednu reč pa čak ni najprostiji zvuk, zacelo se morao naljutiti na samog sebe, kad već nije bilo nikog drugog u edenskom vrtu na koga bi mogao da svali krivicu za tu ogromnu grešku“. Dugačka rečenica, vlastite imenice pisane malim slovima, jeftini humor: Saramagova proza uvek zvuči kao početak smelog stand-up nastupa ili priča bez smisla. Saramago sve izvrgava ruglu, čitamo ga uvek podignutih obrva, zapanjeni, a očima stalno kolutamo. U „Kainu“, on se drži dosetki tipičnih za njegov stil. „Ali vratimo se našoj priči. Pre no što nastavimo ovu poučnu i neporecivu povest o kainu koju smo, s dosad neviđenom odvažnošću, natovarili sebi na leđa, možda bi bilo uputno, kako se čitalac ne bi iznova petljao s anahronim merama i aršinima, uspostaviti neki kriterijum u hronologiji događaja..“

Hronologija je sledeća: u Bibliji, Adam i Eva bivaju izbačeni iz vrta i dobijaju decu, od kojih je jedno Kain. On ubija svog brata Avelja i zbog toga ga Bog osuđuje na večno lutanje. U Bibliji, Kain se poslednji put pominje u Knjizi postanja, gde zida grad po imenu Enos. U „Kainu“, međutim, Kain uživa u svom večitom izgnanstvu, besciljno luta kroz druge biblijske priče i prizore. On vodi ljubav sa Lilit, umeša se kada Avram („podjednako veliki kučkin sin kao gospod“) treba da žrtvuje Isaka, posećuje Sodomu, Gomoru i Sinajsku goru i na kraju se nađe na Nojevoj barci.

Sve vreme dok putuje, on se raspravlja sa Bogom: „glavni krivac si ti, dao bih život za svoga brata da ti nisi uništio moj, Hteo sam da te iskušam, A ko si ti da iskušavaš onoga koga si sam stvorio, Ja sam neprikosnoveni gospodar svih stvari, I svih stvorenja, reći ćeš, ali nisi moj niti moje slobode, Slobode da ubijaš, Kao što si ti bio slobodan da dopustiš da ja ubijem avelja.“

Onima koji nisu upoznati sa Saramagovim stilom, Kain u isto vreme pripoveda iskonsku priču i služi kao korisni priručnik. Proza je često začinjena klišeima, koje Saramago meša sa ironijom, a plitkoumnosti ima napretek: „Bog je učinio najgori izbor kada je otvorio vrata edenskog vrta, u igri ruleta koji je zavrteo svi su izgubili.“ Saramago je kritičar i istraživač koliko i pisac i postoji nekoliko osrednjih, ali i uspelih šala, kao kada se Eva žali na svoj sudbinu anđelu: „spavali smo u nekoj rupčagi, jeli travke, kao što nam je gospod obećao, i patili od proliva, Proliva, šta je to, upita heruvim, Moglo bi se to nazvati i useravanjima, jezikom koji nam je bog dao može sve da se kaže.“ Ili kada Bog sretne Kaina tokom njegovih lutanja i misli da ga on prepoznaje: „bog ga upita da li mu je ime kain, on reče, Jeste, ali nisam taj kain.“ Ponekad je teško razlikovati vrhunsku književnost od parodije i pozorišnih skečeva.

Za razliku od nekih drugih Saramagovih romana – „Slepilo“ (1995), „Kameni splav“ (1986) – „Kain“ nije ni posebno originalan niti provokativan. Pisci su oduvek iznova pisali i zamišljali biblijske priče, od Miltona preko Tomasa Mana do Anite Dajamant i njenog „Crvenog šatora“. Napisano je mnogo odličnih dela na osnovu čovekovih rasprava s Bogom – neke od njih, u stvari, napisao je sam Saramago. Možda njegova najčuvenija knjiga, „Jevanđelje po Isusu Hristu“ (1991) – prepričavanje priča iz Novog zaveta – do te mere je uzburkala javnost da je portugalska vlada zabranila njegovu nominaciju za važnu književnu nagradu. Saramago se u znak protesta preselio na Lanzarote. Zbog ove knjige vredelo je platiti cenu izgnanstva.

Priča o Kainu je podjednako vredna. Aurelije Avgustin je izgradio celokupnu ideju za Grad Božji na ovoj priči: „Onaj koji je sagradio grad na zemlji bio je bratoubica, iz zavisti ubio svog brata, stanovnik večnog grada i hodočasnik na zemlji.“ Beket daje Vladimiru i Estragonu da se poigravaju sa složenim Kainovim likom u „Čekajući Godoa“ (Vladimir i Estragon se svađaju oko Pocovog mogućeg imena: „Možemo pokušati sa drugim imenima,“ predlaže Estragon. „Avelj! Avelj!“ uzvikuje on. Poco viče – „U pomoć!“ Zatim Estragon pokuša sa drugim imenom: „Kain! Kain!“. „U pomoć!“ kaže Poco. „On predstavlja celo čovečanstvo,“ zaključuje Estragon). Laš Gilensten, čuveni švedski romanopisac, objavio je roman „Kainov testament“ 1963. godine. Džefri Arčer je napisao „Kain i Avelj“ (1979).

Još za života, Saramaga su često nazivali genijem. Prema rečima Harolda Bluma, on je „neizostavni deo zapadnog kanona“. Kada je Saramago dobio Nobelovu nagradu za književnost 1998. godine, Švedska akademija ga je proglasila piscem „koji, uz pomoć parabola u kombinaciji s bogatom maštom, saosećanjem i ironijom, uvek iznova nam približava prividnu stvarnost“. Ali, za pisce ne postoji „iznova“. Postoji samo povremeno.

Prevela Vanesa Stošić
Književna kritika autora Jana Sansana preuzeta sa sajta www.theguardian.com.

Autor: Žoze Saramago

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Žoze Saramago

Žoze Saramago

Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti.  Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća. Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).  Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“  Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu,  najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.  

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844