Knjiga o obitelji, egzilu, samoći i zaboravu, o rađanju Trumpove ere
Knjiga iz tri dijela: prvi je proistekao iz infarkta, drugi iz putovanja, treći iz moždanog udara. Prvi dio, naslova Me’med, ispričan, kao i sve drugo, iz prvoga lica, govori o vlastitom infarktu. Drugi dio, Crvena bandana, putovanje je sa sinom fotografom, koji se trenutno bavi snimanjima noćnog neba iznad pustinje. Treći dio, Pahuljica, prati ženin moždani udar, koji za posljedicu ima oštećenje centra u mozgu koji bilježi sjećanja. Iako autor u bilješci na kraju knjige – koja je i sama po sebi umjetnički tekst – ponavlja ono na čemu već dugo insistira, a to je da „piše hibridne književne tekstove, izbjegava čiste forme, jer zazire od političkog koncepta čistih identiteta“, „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ čine roman, i to vrlo čvrsto organiziran. Na neki način: slučajan, sudbinom uređeni i učvršćeni roman. Drugi dio knjige, onaj koji je sačinjen od putovanja ili, tačnije, od sjećanja na putovanje, čine i crteži. U prvom i trećem crteža nema.
Ovo je roman o porodici, o mužu, ženi i sinu, roman o emigraciji, o nizu emigrantskih samoća, Americi onakvoj kakva ona jest i kakvom se doživljava kroz iskustvo nekoga tko se sedamdesetih i osamdesetih godina živeći u Sarajevu i u Jugoslaviji formirao kroz američku kulturu. Ali ovo je i prvi roman o Trumpovoj Americi, ili o polaganom rađanju Trumpove Amerike kroz naljepnicu šovinističkog sadržaja na plavom Fordovom kamionetu u nekoj zabiti Arizone: „Muslims go home and take Obama with you!“, kroz dobacivanje gnjevnog gosta u kvartovskome kafeu, kroz unutrašnji osjećaj koji je, ipak, najvjerodostojniji: „Da smo stranci, znam po tišini koja nastupi kad nas policajac zaustavi na cesti, dok mirno sjedimo u kamionetu i čekamo da nam se obrati.“ Ova knjiga potvrđuje kako se kroz govor o najintimnijim činjenicama čovjekova života izriču posljednje istine o društvenoj zajednici, koje uključuju i najsvježiji dnevni društveno-politički izvještaj.
Kada se pacijent s akutnim infarktom, imena Semezdin Mehmedinović, pojavljuje na bolesničkom stolu, liječnik, Amerikanac, treba ime, šifru, način na koji će mu se tokom procedure obraćati. Kako mu je Semezdin Mehmedinović neizgovorivo, on će ga zvati Me’med, i to biva njegovo bolesničko ime, ali, na određen način, i kod nekoga sasvim novog identiteta, identiteta srčanog bolesnika i Amerikanca. Iako je prije infarkta već petnaestak godina živio u Sjedinjenim Državama, neizgovorivost njegova imena i prezimena tek je sad postala važnom, gotovo sudbinskom temom. Ono što se u ovom slučaju tiče tek funkcioniranja živog organizma, kardiovaskularnog incidenta i čovjekove intime, već u sljedećem trenutku može se ticati društva u cjelini, političkih prilika u zemlji, tobožnje borbe protiv terorizma praćene sumnjičenjem, a onda i hajkom na ljude neizgovorivih imena i prezimena. Liječnik koji savjesno obavlja svoj posao i spašava čovjeku život, ne čini ništa loše kad zanemaruje svaku političku korektnost i odbacuje neizgovorivo ime i prezime. Ono ga dekoncentrira i ne može ga nabrzinu smrsiti. Ako bi ustrajao na poštovanju osobe i njezina građanskog i kulturnog identiteta, doveo bi u opasnost njezin život. A cilj je kardiologov spašavati život, a od drugome ćemo nakon što srce nastavi normalno da kuca. Društvo, međutim, i država, nemaju izliku kardiologa. Jedno je totalitarni režim bolnice, a drugo totalitarni režim države. Totalitarizam klinike je nužnost, ali drama započinje kada se država pretvori u kliniku.
Iza Crvene bandane stoji grižnja savjesti. Otac si ne može oprostiti to što je sina, tada dječaka u najosjetljivijim godinama, zadržao sve vrijeme rata u Sarajevu. Razlozi su, naravno, bili idealistički. Ali kakav to idealizam može opravdati troipolgodišnje zatočeništvo dječaka usred sarajevske opsade, pa još po tuđim, podstanarskim stanovima? Tako to ocu izgleda iz naknadne, emigrantske i američke perspektive. Ali u vrijeme opsade stvari su drukčije izgledale. Međutim, čovjek s vremenom zaboravlja kako je nekad bilo, šta je mislio i osjećao. Umjesto toga ostaje osjećaj, koji se ničim ne može ublažiti, da je učinio nešto loše. I sad u svakoj prilici osluškuje već odavno odraslog sina, što će reći, kako će se sjećati rata. Voze se u polovnom kamionetu, a kada ih zaustavi policija, sin insistira da on odgovara na pitanja: manje mu se čuje strani naglasak.
Jesmo li i tamo, u našem jeziku, takvu maramu zvali bandana? Ili je to bila samo marama? Pita se otac, dok gleda sina s crvenom bandanom na glavi. Ono što im se zbiva u novoj zemlji i novom životu zbiva se i u novom jeziku. Iako je onaj prvi, materinji jezik, živ i neizbrisan – za pisca i jedini jezik – dramatični, i manje dramatični događaji u Americi odvijaju se u drugome jeziku i ostaju u drugome jeziku. Ponekad se neuspješno prevode na onaj prvi. Recimo, bandana. Je li u ovome jeziku u ona vremena postojala bandana? I je li u ovom jeziku izgovorivo sve ono što se čovjeku dogodi u onome jeziku?
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ roman je o zaboravu. I o strahu od zaboravljanja. Četiri godine nakon infarkta otac bi da prestane piti jedan lijek, jer se među neželjenim nuspojavama ponekad javljaju problemi sa sjećanjem. On osjeća strah od unutrašnjeg pustošenja. Pisac bez sjećanja je kao moreplovac bez mora. Emigrant bez sjećanja je poput čovjeka koji se izgubio i luta daleko od doma. Liječniku je, međutim, važno srce. I ne shvaća u čemu je problem s uspomenom-dvije. U stvari s time da ponekad, možda, zaboraviš gdje si ostavio ključeve od auta.
Treći je dio knjige, Pahuljica, najšokantniji. Takav da čitatelj odlaže svoju priču o „Pahuljici“, tako da bi zbog nje najradije odšutio i knjigu, samo kad bi to bilo moguće. Nakon moždanog udara žena se jedva sjeća onoga što se zbivalo u posljednjih desetak godina. Ne pamti ni koji je datum, koja godina, gdje se nalazi. Išla bi na Čengić Vilu, a Čengić Vile nema u Washingtonu. Dok je još u bolnici, on je pita: „‘Ko je napisao stih April je najsuroviji mjesec…’ I ona kaže: ‘T. S. Williams‘. Zanimljivo da je ona u jednu osobu stopila T. S. Eliota i Williama Carlosa Williamsa. Mora postojati neki konkretan razlog za to, ali ću poslije da ga tražim, sad žurim da je ispravim: ʼNije Williams, već Eeee…ʼ I ona kaže: ʼEliot! T. S. Eliotʼ. Drugim riječima, ona ne može da se sjeti kalendarske godine, ni mjeseca u kojem smo sada, ali se sjeća stiha iz pjesme, i sjeća se imena pjesnika.“
Pahuljica je ljubavna priča. Potraga za izgubljenim sjećanjima, koja su važnija njemu koji pamti, nego njoj koja je zaboravljala. Dok razgovaraju, i dok se ona pokušava sjećati, on joj postavlja pitanja, a ona odgovara. Kada pogrešno odgovori, pokušava se izvlačiti poput učenika kad ne zna lekciju u školi. I tako se, usred njezine bolesti, u svojim prisjećanjima i u njegovim uspomenama na Sarajevo, na vrijeme kada su se upoznali, na osamdesete i na rat, nađu usred zjapeće, sveprisutne mukle samoće. Ničega osim sibirskog beskraja samoće.
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ za ovog je čitatelja roman, ali je više od toga izvještaj o životu njemu bliskih ljudi koji se nalaze s druge strane svijeta. Nikada nešto slično nisam čitao, a vjerojatno više niti neću. S jedne strane, riječ je – u Pahuljici – o nečemu što je strašno, a s druge se strane radi o velikoj književnosti, neusporedive ljepote i snage. Ovaj roman stoji nasuprot biblioteci svih drugih knjiga napisanih na našim jezicima. Njegova drukčijost ravna je njegovoj ljepoti.
Semezdin Mehmedinović od izmišljanja u fikcionalnom tekstu odustao je u isto ono vrijeme kada je prezreo čiste forme, povezujući ih sa čistim identitetima. Ali njegovi prozni i pjesnički komadi – oni sasvim kratki, kao i ova tri duža, koja čine roman od dvjesto i tri stranice – predstavljaju majstorstvo imaginacije. Iz mašte ne nastaju samo puke lagarije, fantastične priče niti fikcija koja nalikuje zbilji. Mašta je sredstvo, mašta je čulo kojim se iz zbilje izdvajaju one slike, fragmenti, zvukovi, mirisi koji se izdvajaju i razlikuju od puke općenitosti. To je unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta Petera Handkea, koji je Semezdin Mehmedinović doveo do krajnosti. Svoj tekst je izjednačio sa svojim životom, a da nije pisao autobiografiju.
Dvojica su pisaca u mom jeziku koji ulaze u moj tekst, s kojim živo komuniciram dok pišem. Ne interpretiram ih, ne kopiram, ne pokušavam im sličiti, ali bez njih dvojice niti bih pisao ovako kako pišem, niti bih čitao ovako kako čitam. Semezdin Mehmedinović je jedan. Pa ne znam može li ova moja priča o njegovoj knjizi koristiti ijednome drugom čitatelju.
Autor: Miljenko Jergović
Izvor: Jutarnji list, 4. 2. 2017.
Ovo je roman o porodici, o mužu, ženi i sinu, roman o emigraciji, o nizu emigrantskih samoća, Americi onakvoj kakva ona jest i kakvom se doživljava kroz iskustvo nekoga tko se sedamdesetih i osamdesetih godina živeći u Sarajevu i u Jugoslaviji formirao kroz američku kulturu. Ali ovo je i prvi roman o Trumpovoj Americi, ili o polaganom rađanju Trumpove Amerike kroz naljepnicu šovinističkog sadržaja na plavom Fordovom kamionetu u nekoj zabiti Arizone: „Muslims go home and take Obama with you!“, kroz dobacivanje gnjevnog gosta u kvartovskome kafeu, kroz unutrašnji osjećaj koji je, ipak, najvjerodostojniji: „Da smo stranci, znam po tišini koja nastupi kad nas policajac zaustavi na cesti, dok mirno sjedimo u kamionetu i čekamo da nam se obrati.“ Ova knjiga potvrđuje kako se kroz govor o najintimnijim činjenicama čovjekova života izriču posljednje istine o društvenoj zajednici, koje uključuju i najsvježiji dnevni društveno-politički izvještaj.
Kada se pacijent s akutnim infarktom, imena Semezdin Mehmedinović, pojavljuje na bolesničkom stolu, liječnik, Amerikanac, treba ime, šifru, način na koji će mu se tokom procedure obraćati. Kako mu je Semezdin Mehmedinović neizgovorivo, on će ga zvati Me’med, i to biva njegovo bolesničko ime, ali, na određen način, i kod nekoga sasvim novog identiteta, identiteta srčanog bolesnika i Amerikanca. Iako je prije infarkta već petnaestak godina živio u Sjedinjenim Državama, neizgovorivost njegova imena i prezimena tek je sad postala važnom, gotovo sudbinskom temom. Ono što se u ovom slučaju tiče tek funkcioniranja živog organizma, kardiovaskularnog incidenta i čovjekove intime, već u sljedećem trenutku može se ticati društva u cjelini, političkih prilika u zemlji, tobožnje borbe protiv terorizma praćene sumnjičenjem, a onda i hajkom na ljude neizgovorivih imena i prezimena. Liječnik koji savjesno obavlja svoj posao i spašava čovjeku život, ne čini ništa loše kad zanemaruje svaku političku korektnost i odbacuje neizgovorivo ime i prezime. Ono ga dekoncentrira i ne može ga nabrzinu smrsiti. Ako bi ustrajao na poštovanju osobe i njezina građanskog i kulturnog identiteta, doveo bi u opasnost njezin život. A cilj je kardiologov spašavati život, a od drugome ćemo nakon što srce nastavi normalno da kuca. Društvo, međutim, i država, nemaju izliku kardiologa. Jedno je totalitarni režim bolnice, a drugo totalitarni režim države. Totalitarizam klinike je nužnost, ali drama započinje kada se država pretvori u kliniku.
Iza Crvene bandane stoji grižnja savjesti. Otac si ne može oprostiti to što je sina, tada dječaka u najosjetljivijim godinama, zadržao sve vrijeme rata u Sarajevu. Razlozi su, naravno, bili idealistički. Ali kakav to idealizam može opravdati troipolgodišnje zatočeništvo dječaka usred sarajevske opsade, pa još po tuđim, podstanarskim stanovima? Tako to ocu izgleda iz naknadne, emigrantske i američke perspektive. Ali u vrijeme opsade stvari su drukčije izgledale. Međutim, čovjek s vremenom zaboravlja kako je nekad bilo, šta je mislio i osjećao. Umjesto toga ostaje osjećaj, koji se ničim ne može ublažiti, da je učinio nešto loše. I sad u svakoj prilici osluškuje već odavno odraslog sina, što će reći, kako će se sjećati rata. Voze se u polovnom kamionetu, a kada ih zaustavi policija, sin insistira da on odgovara na pitanja: manje mu se čuje strani naglasak.
Jesmo li i tamo, u našem jeziku, takvu maramu zvali bandana? Ili je to bila samo marama? Pita se otac, dok gleda sina s crvenom bandanom na glavi. Ono što im se zbiva u novoj zemlji i novom životu zbiva se i u novom jeziku. Iako je onaj prvi, materinji jezik, živ i neizbrisan – za pisca i jedini jezik – dramatični, i manje dramatični događaji u Americi odvijaju se u drugome jeziku i ostaju u drugome jeziku. Ponekad se neuspješno prevode na onaj prvi. Recimo, bandana. Je li u ovome jeziku u ona vremena postojala bandana? I je li u ovom jeziku izgovorivo sve ono što se čovjeku dogodi u onome jeziku?
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ roman je o zaboravu. I o strahu od zaboravljanja. Četiri godine nakon infarkta otac bi da prestane piti jedan lijek, jer se među neželjenim nuspojavama ponekad javljaju problemi sa sjećanjem. On osjeća strah od unutrašnjeg pustošenja. Pisac bez sjećanja je kao moreplovac bez mora. Emigrant bez sjećanja je poput čovjeka koji se izgubio i luta daleko od doma. Liječniku je, međutim, važno srce. I ne shvaća u čemu je problem s uspomenom-dvije. U stvari s time da ponekad, možda, zaboraviš gdje si ostavio ključeve od auta.
Treći je dio knjige, Pahuljica, najšokantniji. Takav da čitatelj odlaže svoju priču o „Pahuljici“, tako da bi zbog nje najradije odšutio i knjigu, samo kad bi to bilo moguće. Nakon moždanog udara žena se jedva sjeća onoga što se zbivalo u posljednjih desetak godina. Ne pamti ni koji je datum, koja godina, gdje se nalazi. Išla bi na Čengić Vilu, a Čengić Vile nema u Washingtonu. Dok je još u bolnici, on je pita: „‘Ko je napisao stih April je najsuroviji mjesec…’ I ona kaže: ‘T. S. Williams‘. Zanimljivo da je ona u jednu osobu stopila T. S. Eliota i Williama Carlosa Williamsa. Mora postojati neki konkretan razlog za to, ali ću poslije da ga tražim, sad žurim da je ispravim: ʼNije Williams, već Eeee…ʼ I ona kaže: ʼEliot! T. S. Eliotʼ. Drugim riječima, ona ne može da se sjeti kalendarske godine, ni mjeseca u kojem smo sada, ali se sjeća stiha iz pjesme, i sjeća se imena pjesnika.“
Pahuljica je ljubavna priča. Potraga za izgubljenim sjećanjima, koja su važnija njemu koji pamti, nego njoj koja je zaboravljala. Dok razgovaraju, i dok se ona pokušava sjećati, on joj postavlja pitanja, a ona odgovara. Kada pogrešno odgovori, pokušava se izvlačiti poput učenika kad ne zna lekciju u školi. I tako se, usred njezine bolesti, u svojim prisjećanjima i u njegovim uspomenama na Sarajevo, na vrijeme kada su se upoznali, na osamdesete i na rat, nađu usred zjapeće, sveprisutne mukle samoće. Ničega osim sibirskog beskraja samoće.
„Me’med, crvena bandana i pahuljica“ za ovog je čitatelja roman, ali je više od toga izvještaj o životu njemu bliskih ljudi koji se nalaze s druge strane svijeta. Nikada nešto slično nisam čitao, a vjerojatno više niti neću. S jedne strane, riječ je – u Pahuljici – o nečemu što je strašno, a s druge se strane radi o velikoj književnosti, neusporedive ljepote i snage. Ovaj roman stoji nasuprot biblioteci svih drugih knjiga napisanih na našim jezicima. Njegova drukčijost ravna je njegovoj ljepoti.
Semezdin Mehmedinović od izmišljanja u fikcionalnom tekstu odustao je u isto ono vrijeme kada je prezreo čiste forme, povezujući ih sa čistim identitetima. Ali njegovi prozni i pjesnički komadi – oni sasvim kratki, kao i ova tri duža, koja čine roman od dvjesto i tri stranice – predstavljaju majstorstvo imaginacije. Iz mašte ne nastaju samo puke lagarije, fantastične priče niti fikcija koja nalikuje zbilji. Mašta je sredstvo, mašta je čulo kojim se iz zbilje izdvajaju one slike, fragmenti, zvukovi, mirisi koji se izdvajaju i razlikuju od puke općenitosti. To je unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta Petera Handkea, koji je Semezdin Mehmedinović doveo do krajnosti. Svoj tekst je izjednačio sa svojim životom, a da nije pisao autobiografiju.
Dvojica su pisaca u mom jeziku koji ulaze u moj tekst, s kojim živo komuniciram dok pišem. Ne interpretiram ih, ne kopiram, ne pokušavam im sličiti, ali bez njih dvojice niti bih pisao ovako kako pišem, niti bih čitao ovako kako čitam. Semezdin Mehmedinović je jedan. Pa ne znam može li ova moja priča o njegovoj knjizi koristiti ijednome drugom čitatelju.
Autor: Miljenko Jergović
Izvor: Jutarnji list, 4. 2. 2017.
