Knjiga Vlada Ilića „Kultura konflikta“ ili „Kako voliš tako ti se piše“
Drevna pripovijest, već odavno prekrivena koprenom zaborava, za koju se sa sigurnošču ne može reći da li se zaista zbila, predočava nam priču kako je čovjek nezadovoljan sopstvenim životom došao kod Svetog Petra. Na pitanje zašto je tu, nezadovoljni čovjek odgovori: krst ,koji nosim oko vrata pretežak je. Na to Sveti Petar reče: ovako ćemo- taj krst ćeš ostaviti ispred ovih vrata i krenuti za mnom. Nedugo zatim uvede ga u prostoriju u kojoj se nalazilo beskrajno puno krstova. Tad mu reče: izaberi onaj koji ti najviše odgovara. Nezadovoljni čovjek birao je. Jedan mu je krst bio pretežak, drugi kabast, tereći nije osjećao… I tako redom. Najzad naidje na jedan za koji reče: ovaj mi odgovara. Sveti Petar tad mu reče: taj krst koji si izabrao isti je onaj koji si ostavio ispred vrata kad si ulazio. Ti drugi nemaš. Taj je tvoj, a svako svoj krst nosi, neko od pera, neko od olova.
Ova priča ostala bi na nivou fascinacije da nije u direktnom dosluhu sa knjigom Vlada Ilića Kultura konflikta. U njoj nam autor već na početku poručuje da svako svoj krst nosi , da nam ne može dati odgovore na naše stranputice i nedoumice, ali nas može uputiti da počnemo da tragamo po najbeskrajnijem od svih svjetova- po nama samima. Dakle, s jedne strane autor razobličava i demistifikuje sve naše zablude, a s druge nas poziva na izuzetno uzbudljivo putovanje. I to je element, da istaknem, na samom početku, koji ovu knjigu čini iznimno vrijednom.
U namjeri da napiše knjigu Ilić je, pretpostavljam, pošao od premise velikog ruskog dramatičara Antona Pavloviča Čehova koji je bio vjerovatno prvi veliki pisac koji je pokazao da su prave istinskei velike priče, u stvari priče o malim ljudima. I da je saznati samo jedan život poduhvat težak koliko i spoznati suštinu Vaseljene. Jer kako reče jedan nepravedno rano preminuli pjesnik “ Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku”. Kada bi pokušali da svedemo cjelokupnu knjigu Vlada Ilića na jednu misao, koja nam, uzgred rečeno, otvara beskrajna prostranstva i omogućava nam da sami riješimo sopstvene probleme,( jer priznavanje da imamo konflikt početak je Kulture konflikta i njegovog rješavanja ) čini se da bi to mogla biti ona koja glasi: nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, već kako ne umreti posle svih umiranja. I upravo u tome nalazi se terapeutsko dejstvo knjige, saopštava nam Ilić. Poput vrhunskog psihoterapeuta, iako to nije u klasičnom smislu riječi, on nam na svakoj stranici knjige uporno govori da treba da se okrenemo sebi, jer nema čarobnog štapića, i da se rješenje naših problema nalazi u nama. Da su samo tu i nidgje drugdje pohranjena sva naša blaga. U tom smislu Kultura konflikta neodoljivo podsjeća na učenje slavnog Grigorija Palame, pravoslavnog mistika iz 14. stoljeća, začetnika isihazma, odnosno tihovanja koje upućuje na okretanje svih čula prema sebi, ili kako bi bi rekli stari Sloveni samosozercanija. Jednostavnijeg sagledavanja i spoznavanja samog sebe. Jer zrcalo je prostor u kojem dobro možemo vidjeti, I što je još važnije, sagledati sebe. U žaru svoje božanske revnosti Grigorije Palama govorio je kako čovjek treba da bude okrenut svojim unutrašnjim svjetovima, jer samo ako spozna sebe, može razumjeti drugog i sve što ga okružuje. U Patrologiji Greka, koja se bavi životom i djelom Svetih Otaca i značajnih mislilaca Istočnog hrišćanstva, naći ćemo kako Grigorije Palama kaže da monah, a i svaki čovjek mora da teži srcu u kojem su usresredjene sve moći njegove duše, očiju uprtih u pupak,, brade naslonjene na grudi, i dišući što je sporije moguće. Samospoznajom, moći ćemo doći iz Vavilona u Sion.
U Ilićevom štivu naći ćete pregršt primjera iz vremena čiji smo svjedoci, ali i iz prošlosti, koje on, poput svakog mudrog autora ne nameće kao jedinu moguću istinu, već samo kao sopstveni primjer i lično iskustvo. On naime zna da nijedan čovjek nije vlasnik apsolutne Istine, pa primjeri koje navodi, isključivo se trebaju uzeti kao putokaz i smjernica na vašem, vlastitom putu. Ipak na njemu, saopštava nam autor ne bi trebalo da budete sami. Razumijevanje, briga za drugog, onog koji stoji nasprav vas, i shvatanje da se izvor moje moralnosti nalazi u tebi, element koji se može odrediti terminom ontologija ličnosti bitni su u prevazilaženju sopstvenih problema.Okrenutost ka sebi, naravno, ne znači prekid komunikacije sa ostalima, već naprotiv, samospoznajom, uvećavamo prijateljstvo, postajemo mudriji, posvećeniji drugima, jer samo tada možemo jasno formulisati stvari koje su bile duboko u nama. Vlado se vraća na antičko odredjenje čovjeka, da je on Zoon politikon, biće zajedice, i da se do sebe itekako može doći preko drugih. Jer razumijevajući onog koji stoji naspram nas, bolje ćemo shvatiti i sebe.U tom smislu, autor se nalazi na tragu poslanice Korinćanima Apostola Pavla koji je rekao: Ako mogu da pomjerim sve planine, i učinim sva čuda svijeta, a Ljubavi nemam, ja sam ništa. Prazno zvono, praporac koji zveči. Svi navedeni primjeri i lijepe pripovijesti ne bi vrijedile ništa da nijesu bogatije za našu savremenost. Ilić svjestan trenutka koji živimo, iako protkanu brojnim primjerima iz prošlosti, knjigu namjenjuje onima koji su sada i ovdje. Zato je i treba shvatiti na najednostavniji mogući način: kao sredstvo koje će nam pomoći da se izborimo sa svijetom koji nas okružuje, i sa samima sobom.Ne kao suvoparno teoretisanje i spekulaciju koja nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Autor nije želio da bude knjiški mudar, jer on to već jeste u životu.. Njegova namjera je bila čista i iskrena- naprosto je želio da se , kako kaže Vasilis Tatakis, spusti iz visokih sfera bogosagledanja u sferu društvene djelatnosti, ljudi koji ga okružuju, koje voli. Da im svojim primjerom pokaže da je razrješenje konflikta moguće. Ako se suočimo sa njim, ako sebi priznamo da smo u jednom trenutku svog života bili slabi. Iz te spremnosti da kažemo dosta je bilo radja se nova snaga. Zato patnja nije uzaludna, reći će autor na jednom mjestu. To su iskušenja iz kojih, ako smo pravi, izlazimo jači. To je jedan od ključnih stavova koje nam saopštava Ilić.
U knjizi Kultura konflikta možda nećete naći pripovijesti o kapilarima na nozi Kraljice Belkise, o imenima Prorokovim u Paklu, Čistilištu i Raju, o ustrojstvu andjela i njihovom rasporedu na Nebu, o 200 andjeoskih sfera, o Ši Huang ti-u prvom kineskom caru koji je naredio da se spale sve knjige i podigne Kineski Zid kako bi izbrisao sramotu svoje majke… Ali ono što ćete naći na stranicama ove knjige j su iskrena topla ispovijest, zapitanost nad sobom, preispitivanje sopstvenih odluka,bogato životno iskustvo, otvorenost jednog čovjeka da sa vama podijeli skoro sve, da vam pomogne da doprete do sebe, i da otvori neke od vaših puteva ili preciznije, da vam ukaže na njih. Knjiga Vlada Ilića neodoljivo podsjeća na pripovijest o mudroom Ibn Arabiju koji je putujući u sebi otkrio svijetlo u njemu sija mnogo jače nego u njegovoj rodnoj Mursiji i koji je uvdio da su svjetovi u nama često stvarniji od stvarnosti koja nas okružuje. Zato se, čini mi se, njegova knjiga može svesti na misao koja otprilike kaže: Kako voliš, tako ti se piše.
Autor: Vanja Kovačević
Ova priča ostala bi na nivou fascinacije da nije u direktnom dosluhu sa knjigom Vlada Ilića Kultura konflikta. U njoj nam autor već na početku poručuje da svako svoj krst nosi , da nam ne može dati odgovore na naše stranputice i nedoumice, ali nas može uputiti da počnemo da tragamo po najbeskrajnijem od svih svjetova- po nama samima. Dakle, s jedne strane autor razobličava i demistifikuje sve naše zablude, a s druge nas poziva na izuzetno uzbudljivo putovanje. I to je element, da istaknem, na samom početku, koji ovu knjigu čini iznimno vrijednom.
U namjeri da napiše knjigu Ilić je, pretpostavljam, pošao od premise velikog ruskog dramatičara Antona Pavloviča Čehova koji je bio vjerovatno prvi veliki pisac koji je pokazao da su prave istinskei velike priče, u stvari priče o malim ljudima. I da je saznati samo jedan život poduhvat težak koliko i spoznati suštinu Vaseljene. Jer kako reče jedan nepravedno rano preminuli pjesnik “ Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku”. Kada bi pokušali da svedemo cjelokupnu knjigu Vlada Ilića na jednu misao, koja nam, uzgred rečeno, otvara beskrajna prostranstva i omogućava nam da sami riješimo sopstvene probleme,( jer priznavanje da imamo konflikt početak je Kulture konflikta i njegovog rješavanja ) čini se da bi to mogla biti ona koja glasi: nikad se nemoj mučiti pitanjem kako preživeti, već kako ne umreti posle svih umiranja. I upravo u tome nalazi se terapeutsko dejstvo knjige, saopštava nam Ilić. Poput vrhunskog psihoterapeuta, iako to nije u klasičnom smislu riječi, on nam na svakoj stranici knjige uporno govori da treba da se okrenemo sebi, jer nema čarobnog štapića, i da se rješenje naših problema nalazi u nama. Da su samo tu i nidgje drugdje pohranjena sva naša blaga. U tom smislu Kultura konflikta neodoljivo podsjeća na učenje slavnog Grigorija Palame, pravoslavnog mistika iz 14. stoljeća, začetnika isihazma, odnosno tihovanja koje upućuje na okretanje svih čula prema sebi, ili kako bi bi rekli stari Sloveni samosozercanija. Jednostavnijeg sagledavanja i spoznavanja samog sebe. Jer zrcalo je prostor u kojem dobro možemo vidjeti, I što je još važnije, sagledati sebe. U žaru svoje božanske revnosti Grigorije Palama govorio je kako čovjek treba da bude okrenut svojim unutrašnjim svjetovima, jer samo ako spozna sebe, može razumjeti drugog i sve što ga okružuje. U Patrologiji Greka, koja se bavi životom i djelom Svetih Otaca i značajnih mislilaca Istočnog hrišćanstva, naći ćemo kako Grigorije Palama kaže da monah, a i svaki čovjek mora da teži srcu u kojem su usresredjene sve moći njegove duše, očiju uprtih u pupak,, brade naslonjene na grudi, i dišući što je sporije moguće. Samospoznajom, moći ćemo doći iz Vavilona u Sion.
U Ilićevom štivu naći ćete pregršt primjera iz vremena čiji smo svjedoci, ali i iz prošlosti, koje on, poput svakog mudrog autora ne nameće kao jedinu moguću istinu, već samo kao sopstveni primjer i lično iskustvo. On naime zna da nijedan čovjek nije vlasnik apsolutne Istine, pa primjeri koje navodi, isključivo se trebaju uzeti kao putokaz i smjernica na vašem, vlastitom putu. Ipak na njemu, saopštava nam autor ne bi trebalo da budete sami. Razumijevanje, briga za drugog, onog koji stoji nasprav vas, i shvatanje da se izvor moje moralnosti nalazi u tebi, element koji se može odrediti terminom ontologija ličnosti bitni su u prevazilaženju sopstvenih problema.Okrenutost ka sebi, naravno, ne znači prekid komunikacije sa ostalima, već naprotiv, samospoznajom, uvećavamo prijateljstvo, postajemo mudriji, posvećeniji drugima, jer samo tada možemo jasno formulisati stvari koje su bile duboko u nama. Vlado se vraća na antičko odredjenje čovjeka, da je on Zoon politikon, biće zajedice, i da se do sebe itekako može doći preko drugih. Jer razumijevajući onog koji stoji naspram nas, bolje ćemo shvatiti i sebe.U tom smislu, autor se nalazi na tragu poslanice Korinćanima Apostola Pavla koji je rekao: Ako mogu da pomjerim sve planine, i učinim sva čuda svijeta, a Ljubavi nemam, ja sam ništa. Prazno zvono, praporac koji zveči. Svi navedeni primjeri i lijepe pripovijesti ne bi vrijedile ništa da nijesu bogatije za našu savremenost. Ilić svjestan trenutka koji živimo, iako protkanu brojnim primjerima iz prošlosti, knjigu namjenjuje onima koji su sada i ovdje. Zato je i treba shvatiti na najednostavniji mogući način: kao sredstvo koje će nam pomoći da se izborimo sa svijetom koji nas okružuje, i sa samima sobom.Ne kao suvoparno teoretisanje i spekulaciju koja nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Autor nije želio da bude knjiški mudar, jer on to već jeste u životu.. Njegova namjera je bila čista i iskrena- naprosto je želio da se , kako kaže Vasilis Tatakis, spusti iz visokih sfera bogosagledanja u sferu društvene djelatnosti, ljudi koji ga okružuju, koje voli. Da im svojim primjerom pokaže da je razrješenje konflikta moguće. Ako se suočimo sa njim, ako sebi priznamo da smo u jednom trenutku svog života bili slabi. Iz te spremnosti da kažemo dosta je bilo radja se nova snaga. Zato patnja nije uzaludna, reći će autor na jednom mjestu. To su iskušenja iz kojih, ako smo pravi, izlazimo jači. To je jedan od ključnih stavova koje nam saopštava Ilić.
U knjizi Kultura konflikta možda nećete naći pripovijesti o kapilarima na nozi Kraljice Belkise, o imenima Prorokovim u Paklu, Čistilištu i Raju, o ustrojstvu andjela i njihovom rasporedu na Nebu, o 200 andjeoskih sfera, o Ši Huang ti-u prvom kineskom caru koji je naredio da se spale sve knjige i podigne Kineski Zid kako bi izbrisao sramotu svoje majke… Ali ono što ćete naći na stranicama ove knjige j su iskrena topla ispovijest, zapitanost nad sobom, preispitivanje sopstvenih odluka,bogato životno iskustvo, otvorenost jednog čovjeka da sa vama podijeli skoro sve, da vam pomogne da doprete do sebe, i da otvori neke od vaših puteva ili preciznije, da vam ukaže na njih. Knjiga Vlada Ilića neodoljivo podsjeća na pripovijest o mudroom Ibn Arabiju koji je putujući u sebi otkrio svijetlo u njemu sija mnogo jače nego u njegovoj rodnoj Mursiji i koji je uvdio da su svjetovi u nama često stvarniji od stvarnosti koja nas okružuje. Zato se, čini mi se, njegova knjiga može svesti na misao koja otprilike kaže: Kako voliš, tako ti se piše.
Autor: Vanja Kovačević
Autor: Vlado Ilić
