Moći žene – Prikaz romana „Jedina žena za stolom“
Kao što je glavna junakinja bistrija nego što bi iko u muško-militarizovanom kontekstu mogao i da pomisli, njen plan da pobegne iz zemlje teže je sprovodiv nego u njenim pretpostavkama. Naročito s obzirom na to da Fridrih postaje krajnje brutalan prema njoj i da je, metaforički rečeno, zaključava u zlatnu krletku. Ipak, Hedviga Mandl uspeva da se, s jeseni 1937 – na samom kraju prvog i na početku znatno kraćeg, drugog dela romana – domogne Londona, gde joj, na parobrodu prema SAD, Luj B. Mejer, prvi čovek produkcije MGM, nudi novu, filmsku karijeru pod novim imenom i prezimenom: Hedi Lamar. Podučena iskustvima iz svog prvog braka, nova ikona filma ne dopušta da više bude vlasništvo nijednog muškarca, pa makar on bio posesivni kabadahija iz Metro Goldvin Majera. Tako da, koliko o Hedi Lamar, ovaj roman govori o poziciji žene u muško-militarizovanom društvu, naročito s obzirom na to da će, tokom Drugog svetskog rata, koristeći podatke o razvoju oružja koje je u društvu svog muža prikupljala u Austriji, glavna junakinja razviti i patentirati sistem tajnih komunikacija. Njenu „tehnologiju proširenog spektra“ koristiće američka vojska u borbi protiv zla nacionalsocijalsocijalizma, a bez nje ne bi ni bio moguć docniji razvoj bežičnih uređaja, uključujući i telefaks, mobilne telefone, vajfaj ili GPS. Otuda je naslov štiva – „Jedina žena za stolom“ – izvanredno tačan, jer implicira supstancijalni učinak izrazito lepe i intuitivne žene u ratu i miru, stanjima koja su, s obzirom na mačističko ustrojstvo društva, prvobitno rezervisana za muškarce.
Glavna junakinja je prikazana uverljivo i postupno, budući da možemo pročitati da je i kao dete imala izrazito svoje ideje, što je nailazilo na nerazumevanje posebno njene majke. To baca naknadno svetlo na još jedan problem lepšeg pola: njegove najizvrsnije i najborbenije pojedinke ni danas – a kamoli u prvoj polovini dvadesetog veka – ne nailaze na podršku i solidarnost pripadnica svoje vrste, osim u razvijenijim strukturama feminizma. Ravnoteža fikcionalnih i uverljivo dokumentovanih biografskih delova štiva postignuta je koliko nenametljivo i diskretno toliko i na uzbudljiv način koji vezuje čitaoca, a što je teško izvodivo pa stoga i možda i glavno postignuće Mari Benedikt u romanu „Jedina žena za stolom“.
Autor: Domagoj Petrović



















