„Moj dan u drugoj zemlji“: Remek-delce
Dakle, siže svakako nije stavka koja prikiva čitaoca za knjigu koja, na kraju krajeva, možda ne spada u najreprezentativnija dela Petera Handkea. Međutim, to nipošto ne znači da nije izvanredna, jer po usputnom ali reskom i tačnom humoru, izvrsnim uvidima u ljudsku psihu i krajnjim poznavanjem njene promenjivosti – i psihe, uopšte – te različitim tumačenjima koja, obrnuto srazmerno kratkoći štiva, ona obilato budi i otvara. Je li čovek sklon da se lakše zasiti poznatog okruženja, pa ne samo spram ljudi iz okruženja nego i bilja i životinjskog sveta ispoljava splin, ili je u trvenju s okolinom zapravo zbog njene potrebe da prema nekom oseća strah, „kao jednog od njima najbitnijih znakova života“? Da li potpunije osećamo naše unutrašnje demone kad smo „kod kuće“ ili u tuđini, s distance, s koje se oni mogu objektivnije osvetliti i je li moguće automatski ih se osloboditi napuštanjem poznatog, ili je to samo kratkotrajna varka? Je li „Moj dan u drugoj zemlji“ zapravo okolišna kritika seoskog konteksta i diskretni vapaj za gradom; dekonstrukcija domicila i stalna potreba za tuđinom (autor, Austrijanac Handke, već više od trideset godina živi u Parizu) ili bar za putovanjem? Da li prvi deo novele protiče u realnom, pa zato i manje prijatnom okruženju a drugi u izmaštanom, punom nerođenih i mrtvih, ljubaznom samo zato što je utopijski? Znači li to onda da je, otprilike na polovini štiva, voćar zapravo preminuo i da ostatak teksta čini sadržaj njegove, doduše, ugodne agonije ili je nastao fantastički, posthumno? („Ja sam, naime, kao taj seljak, po pričanju koje je preovladalo u lokalnim vestima, pre više nedelja već bio umro. ’Pa kako, seljače, ti si živ! Živ si i te kako! Daj da te zagrlim!’“). Koliko je, na kraju krajeva, „Moj dan u drugoj zemlji“ realistička, koliko alegorijska, a koliko fantastička proza?
Odavno je poznato da dobra književnost ne služi davanju odgovora nego postavljanju pitanja. Sa svim navedenim pitanjima – i (neiz)brojnim drugim! – koje „Moj dan u drugoj zemlji“ otvara, knjiga nameće subjektivni utisak, bar nakon njenog neposrednog čitanja, da kao da je značenjsku gustinu koju je u „Zlim dusima“ Dostojevski postigao na sedamstotinak stranica, Handke, 2021, bezmalo dosegao na desetostruko manjem prostoru u ovoj, kako ju je odredio podnaslovom, „priči o demonima“.
Autor: Domagoj Petrović



















