„Naše priče“ Gorice Nešović i Jelice Greganović: Zajednički spomenar napisan mastilom nostalgije
U tom prepoznavanju sopstvenih života i njegove transformacije u mučne devedesete godine, doba strahova, nemanja, ratova i ucena svake vrste koji svi zajedno u jednom valpurgijskom haosu traju do danas, svakako da leži popularnost i čitanost ove knjige koja će ići od čitaoca do čitaoca. Tražimo u ovim slikama prošlosti sebe same, svoje nade i strahove, podstanarske i finansijske muke, odlaženja od kuće dece koju smo podizali tako teško i sklanjanjući ih od vesti na televiziji, radost malih stvari i svakodnevnih uživanja za koje ženski rod nesumnjivo ima veći talenat. A od svih talenata, sugerišu nam mudre i duhovite autorke, najvažniji je talenat za život. Onaj koji nam pomaže da proberemo uspomene i sačuvamo samo one lepe u bistrim teglama sećanja, koji nam svaki dan učini malo lepšim nekom sitnicom, buketom cveća sa pijace koji se šepuri na stočiću, jednostavnom radosti nedeljnih ručkova i praznika koji nas beznadežno vezuju za kuhinju kao epicentar ljubavi koju dajemo i primamo ne mereći količine. Ako je to, ponekad podsmešljivo, potcenjivački nazvano, „ženski“ način gledanja na svet, onda ga prepisujemo svima u većim dozama, nekoliko puta na dan. Ne pomaže uvek, naročito ne onda kada bismo najviše želeli, ali čini život lepšim. Nisu to ružičaste naočare, to je mudrost življenja, poručuje nam ova knjiga.
Autor: Aleksandra Đuričić
Izvor: Nedeljnik



















