Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

(Ne)djela Gospoda Boga

Povest čovečanstva je povest

njegovog nesporazuma s gospodom,

niti on razume nas niti mi razumemo njeg
a.

Žoze Saramago
(Ne)djela Gospoda Boga - slika 1
Književna kritika se odavno potrudila da Kaina pozdravi kao Saramagov posljednji obračun sa judeo-hrišćanskom tradicijom. Shodno tome, okorjeli konzervativci i predstavnici klera nastavili su anatemama da rešetaju portugalskog nobelovca. Istina, Bog je u Kainu predstavljen kao prevrtljivi negativac, neko kome se ne smije slijepo vjerovati, Gargamel, sujetna i osvetoljubiva spodoba, dripac, nepouzdan i neodgovoran otac sklon čedomorstvu kojeg bi svako poželio da upita – pa zašto si ih uopšte pravio kada o njima ne želiš da brineš? Kao jedini svjedok božijih podlosti, grijehova i (ne)djela, kao pozitivan junak i oponent raskalašnom Bogu, pojavljuje se biblijski izrod i bratoubica Kain.

Odrađujući svoju kaznu Kain luta starozavjetnim pričama (ne slučajno jašući na magarcu!) koje su u romanu opisane kao prošli i budući vidovi sadašnjosti. Osudivši najstarijeg Adamovog sina na vječno lutanje Gospod je nehotice stvorio sopstvenu savjest, špijuna i uhodu koja će sa njim, tokom čitavog romana, voditi moralne bitke. Preispitujući pukotine i zatamljena mjesta starozavjetnih priča, počevši od prvog grijeha i nastanka svijeta, preko zidanja Vavilonske kule, pada Sodome i Gomore, izrailjskih ratova, rušenja Jerihona, Avramovog žrtvovanja i Jovovih muka, pa sve do Noja i potopa, Saramago sa biblijskim alegorijama i parabolama ne polemiše služeći se suvoparnom logikom koja u takvoj situaciji postaje izlišna, već upravo pomenutim biblijskim oružjem začinjenim finesama modernog govora.
(Ne)djela Gospoda Boga - slika 2
Uprkos do sada ispisanim redovima pokušaćemo da objasnimo zašto je Saramagov roman besmisleno shvatati kao puki ateizam, te kako je dosadašnja percepcija Kaina uglavnom rezultat nedovoljno pažljivog čitanja. Definisati Saramagov roman kao blasfemiju Starog zavjeta problematično je ukoliko ovaj pojam usko shvatimo kao bogohuljenje, tim prije što se blasfemija može „prevesti“ i kao obesvećivanje. S tim u vezi, Saramago se prema Bibliji odnosi isključivo kao prema književnom tekstu, a ne kao prema sakralnom zapisu Svetog duha, pa se u skladu sa tim u pitanje dovodi status Boga kao književnog junaka i literarnog simbola, a ne status Vrhovnog dobra kao etičke kategorije. Ne radi se, dakle, o obezvrjeđivanju vjere, već o narušavanju kanonskog položaja i polemici sa dogmatskim načinom mišljenja. Smisao takve polemike, poput smisla vjerovanja, leži upravo u ubjeđenju da je postojanje najuzvišenijeg moralnog sistema vrijednosti ipak moguće. Drugim riječima, nije poenta u šegačenju sa vjerom, već u obesvećivanju (starozavjetnog) teksta koji je sopstvene ideje o dobru i zlu kanonizovao i (samo)proglasio za najmjerodavnije. U prilog ovakvom razmišljanju ide i činjenica da se Saramago u Kainu ne poigrava samo sa biblijskim/hrišćanskim, već i sa podjednako osjetljivim pravopisnim kanonom, pa je divno čudo kako nipodaštavanjem tih pravila nije na sebe navukao gnev lingvista i lektora. Ako začeprkamo po riječniku književnih termina možda bi Saramagov roman najpreciznije bilo definisati kao burlesku, literarnu tvorevinu koja se u teoriji ukratko definiše kao pretjerivanje u osporavanju, parodiranju i komici na račun ustaljenih estetskih i moralnih načela, naročito onih koji se dogmatski smatraju uzvišenim.

Nije nepoznato da književni tekstovi u svom tkivu često sadrže čestice koje otkrivaju biblijski DNK. Taj DNK, međutim, često zna i da mutira u književno-filozofsku raspravu sa Biblijom. Dovoljno je samo pomenuti Zločin i kaznu gdje se na još dubljem nivou razmatra Kainova pozicija u Svetom pismu. Saramago, nasuprot Dostojevskom, pribjegava šarmantnom humoru, parodiji i polemici prilagođenoj jeziku neiskusnih čitalaca. Kontraverznost Saramagovog djela ogleda se u tome što iz njegovih redova progovaraju oni koji u Bibliji uglavnom cenzurisani ćute. Kao jedan od kompleksnijih dijelova romana izdvaja se momenat božijeg kušanja Avrama. Kjerkegor je u jednom od svojih filozofskih spisa takođe problematizovao ovu biblijsku priču suprotstavljajući Avramovom izboru Antigonin. Suština Avramovog problema je u tome što on misli biblijski, pa se postavlja pitanje šta bi Gospod uradio da je Avram, poput Antigone ili Kaina, razmišljao izvan kanona, te iz ljubavi (a to je biblijska vrlina!) odbio da žrtvuje Isaka.
(Ne)djela Gospoda Boga - slika 3
Caravaggio, The Sacrifice of Isaac (1603)

Kain, prozrevši božje licemjerje, svaki put pronalazi način da kazni Tvorca i upozori ga na njegove prestupe. U parodiji „Postanja dvadeset drugog“ iz Prve knjige Mojsijeve upravo se Kain, umjesto anđela koji kasni, pojavljuje kao Isakov spasitelj. Promišljeno i inteligentno pisanje akumulira u trenutku kada prisustvo anđela u biblijskom tekstu Saramago želi da podvuče kao izvještačeno i mehaničko, što se manifestuje i na duhovnom i na fizičkom planu – anđeo, poput štrebera, izgovara napamet naučene božanske riječi, a uzrok njegovog kašnjenja je mehanički kvar krila. I konačni final touch ovog momenta predstavlja fingirani dijalog Avrama i Isaka koji se odvija nakon „žrtvovanja“, a koji ne postoji u biblijskom tekstu – zaista je potpuno otkačeno razmisliti šta bi sin mogao da upita oca koji je sa njim želio da postupi kao sa žrtvenim jagnjetom zarad tamo nekog Boga, te zašto je takav dijalog izostavljen iz Biblije.

Kaina je, dakle, moguće čitati kao književni apokrif koji prkosi kanonu, ali nikako kao jeretički spis. Damjanovski rečeno, to je jedan pogled na Bibliju iskosa, a u istinitost sopstvenog zapisa da „S gospodom bogom nema šale“ uvjerio se i sam Saramago jer nije bio te sreće da, kao Sava Damjanov, sam kaže kad je dosta. Posljednje delo, roman Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače, ostalo je nezavršeno jer ga je Bog, nakon čitanja Kaina, pozvao kod sebe. Čini se da rasprava još uvijek nije gotova.
(Ne)djela Gospoda Boga - slika 4
William Bouguereau,The First Mourning(1888)

Autor: Marko Tošović
Izvor: Novi Polis

Autor: Žoze Saramago

Podelite na društvenim mrežama:

Slika Žoze Saramago

Žoze Saramago

Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti.  Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća. Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).  Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“  Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu,  najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.  

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844