Novi Vidojkovićev roman: Marko Kraljević u Las Vegasu
Čitaoci romana Marka Vidojkovića su konstantno pod utiskom koji se javlja kod vozača koji nailazi na policijsku patrolu, s tim što je vozač svjestan da u kutiji cigareta ima i jedna posebno i brižno urolana, zabranjena cigareta, ona koju policajci ne vole da vide (za vrijeme radnog vremena).
Urednik, novi roman Marka Vidojkovića pisan je istim ritmom kao i prethodni njegovi romani, ali je za nijansu uzbudljiviji. Mladi pisac, urednik časopisa za muškarce Big Boj, putuje na međunarodnu konferenciju u Las Vegas. Vidojković vodi poročnog lika iz Beograda u svjetski grad poroka. Iz grada gdje je droga polu-ilegalna, Vidojkovićev junak putuje preko Evropskih aerodroma do Njujorka i Vegasa. Napominjem „junak“, jer Vidojković se u ovom romanu ne igra više sa likom Bobana Šestića, već je glavni lik priče Marko Kraljević, a on ne može biti ništa drugo do junak.
Savremeni Marko Kraljević lišen je licimjerja u pripovijedanju. Njegove opservacije su precizne i za njega ne postoji barijera zvana „politička korektnost“, iako nije politički nekorektan, već je jednostavno iskren. Iz priče Marka Kraljevića saznajemo kako funkcioniše predstavništvo časopisa smješteno u Beogradu, kako reaguju radnici na visoke plate svjesni da ih nisu zaslužili, žmureći na činjenicu da su samo pioni u svjetskom lancu firmi koje peru novac. Radnici se pretvaraju da rade više nego što stvarno rade, ne bi li opravdali svoje plate. Šefovi su naravno stranci i dok se plate isplaćuju na vrijeme, niko ništa nikog ne pita. Svi se pretvaraju da žive normalno i nadaju se da će sve da potraje.
Pozadina Vidojkovićeve priče jeste i slika stanja u državicama nastalim raspadom Jugoslavije.
U Las Vegasu, na koktelima i večerama vidljive su razlike između država, jer status naravno da zavisi od zemlje iz koje ko dolazi. Vidojković ne patetiše nad nepravdom, samo je konstatuje. Razlike postoje, makar se one vidjele u grupisanju favorizovanih, dok su ostali škart i nužno se mire sa tom činjenicom da su odbačeni ili zaboravljeni dio svijeta.
Zajedničko za Beograd i Vegas jeste širina, ondnosno lakoća u komunikaciji. Vidojkovićev junak povezuje ova dva grada. Ta lakoća može se vidjeti i u trenucima kad Marko Kraljević tek što je stigao u Vegas ostvaruje kontakt sa dilerima. U 21. vijeku se i to može posmatrati kao vid iskustva ili talenat. Onaj ko smatra da u Vidojkovićevom romanu ima previše droge, može slobodno da nastavi da živi u svom svijetu, nesvjestan ovog stvarnog.
Urednik je i roman o ljudima iz toaleta, onima koji toalet posjećuju vrlo često, onima kojima je za svoj nos potrebnija kreditna kartica nego li maramica.
Marko Kraljević koristi svaku priliku da se fotografiše, radi selfi, ili kako su u Hrvatskoj krstili tu riječ - sebić. On tako sebi stvara galeriju i podsjetnik, jer način života i savremeni aditivi brišu memoriju. Selfi postaje opsesija glavnog lika i odličan alat za kocipiranje i učvršćivanje toka radnje.
Vidojković detektuje promjene društva, ne ukazuje na one negativne, već ukazuje na njihovo postojanje. On otvoreno govori o upotrebi kokaina, seksu, čvrstim ivicama kreditnih kartica, pa i o posebnim uređajima kojim policija na aerodromima vrši bris kreditnih kartica sumnjivim osobama u potrazi za tragovima kokaina. Puritancima je to pretjerano, ostalima je realna slika. Ko je ranije čitao Vidojkovićeve romane, neće biti iznenađen.
Marko Kraljević je pušten sa lanca, i njegovo (ne)snalaženje u Vegasu je trenutak koji bi poželio svako da iskusi, ali takođe, osjeća se u romanu poseban vid žudnje za rodnim gradom koja se ogleda u konstantnoj upitanosti glavnog lika: „Koliko li je sad sati u Beogradu“. Takođe, odlično je predstavljeno gađenje prema aktuelnostima iz domovine koje glavni lik osjeća kad god posjeti neki portal u želji da „vidi šta se tamo dešava“. Beograd Marka Kraljevića silom vuče sebi, i on je u Vegasu kao na ekskurziji gdje po definiciji mora što bolje i što luđe da se provodi, da bi pri povratku od uspomena mogao neko vrijeme da živi.
Postoji u Uredniku jedan dio posvećen književnim nagradama. U opštem haosu u kojem se mladi pisac Marko Kraljević nalazi, on dobija poziv od osobe koja je bila u žiriju za dodjelu književne nagrade. Njegov glas je prevagnuo i uprkos protivljenju njegovog prijatelja, on je odlučio da izgubi prijatelja i dodijeli Marku nagradu jer mu se njegov roman dopao.
Vidojkovićeva lakoća pripovijedanja i apsolutna iskrenost često nailazi na neodobravanje kritičara koji kao da ne razumiju da Vidojković ne piše za kritičare i nagrade već za publiku. On je počeo kao pisac, i jedan je od rijetkih pisaca čiji romani vode bitku na vrhu liste najprodavanijih knjiga sa romanima koji pripadaju „voditeljskoj književnosti“. Vidojković piše i ljudi ga čitaju.
Onaj ko optuži Vidojkovića da je napisao roman na preko dvije stotine strana u kojem se ništa ne dešava neka se zapita otkud onda toliko hiljada ljudi koji čitaju svaki novi roman koji Vidojković napiše, i nakon svega, neka oni pokušaju da napišu toliko stranica na kojima se „ništa ne dešava“. Da je prevario toliko hiljada čitalaca, Vidojković bi bio linčovan, a ne jedan od najpopularnijih pisaca u Srbiji.
Na talent-šou programu koji organizuje RAI 3, pobijedio je Nikola Savić porijeklom iz Beograda, a nagrada je štampanje odabranog romana u 100 000 primjeraka. U konkurenciji je bilo pet hiljada takmičara, a odabran je „Bolji život“ Savićev roman prvijenac. U jednom itervjuu on kaže: „Na italijanski sam preveo knjigu Marka Vidojkovića Ples sitnih demona, i naučio sam da pišem prevodeći ovu knjigu. Hvala ti Marko! Pisac mora čitaocu da ostavi mogućnost da sarađuje sa njim, jer današnji čitalac nije isti kao onaj pre 100 godina. On misli drugim ritmom, ima otvorenije asocijativnije puteve. Jezik treba da bude savremen.”
Urednik je zaokružena priča sa krajem koji priliči duhu Beograda i generaciji koja nije previše zabrinuta za svoj život upravo jer nije u situaciji da svoj život planira, stoga se prepušta situaciji i neizvjesnoj sudbini.
Vidojkovićev novi roman je luda vožnja ulicama Beograda i Las Vegasa u kojoj se u svakoj krivini za dlaku izbjegava udes. Nakon čitanja Urednika pratiće vas osjećaj kao da je policijska patrola zaustavila auto ispred vas, a vaše vozilo propustila.
Autor: Đuro Radosavović
Izvor: vijesti.me
Urednik, novi roman Marka Vidojkovića pisan je istim ritmom kao i prethodni njegovi romani, ali je za nijansu uzbudljiviji. Mladi pisac, urednik časopisa za muškarce Big Boj, putuje na međunarodnu konferenciju u Las Vegas. Vidojković vodi poročnog lika iz Beograda u svjetski grad poroka. Iz grada gdje je droga polu-ilegalna, Vidojkovićev junak putuje preko Evropskih aerodroma do Njujorka i Vegasa. Napominjem „junak“, jer Vidojković se u ovom romanu ne igra više sa likom Bobana Šestića, već je glavni lik priče Marko Kraljević, a on ne može biti ništa drugo do junak.
Savremeni Marko Kraljević lišen je licimjerja u pripovijedanju. Njegove opservacije su precizne i za njega ne postoji barijera zvana „politička korektnost“, iako nije politički nekorektan, već je jednostavno iskren. Iz priče Marka Kraljevića saznajemo kako funkcioniše predstavništvo časopisa smješteno u Beogradu, kako reaguju radnici na visoke plate svjesni da ih nisu zaslužili, žmureći na činjenicu da su samo pioni u svjetskom lancu firmi koje peru novac. Radnici se pretvaraju da rade više nego što stvarno rade, ne bi li opravdali svoje plate. Šefovi su naravno stranci i dok se plate isplaćuju na vrijeme, niko ništa nikog ne pita. Svi se pretvaraju da žive normalno i nadaju se da će sve da potraje.
Pozadina Vidojkovićeve priče jeste i slika stanja u državicama nastalim raspadom Jugoslavije.
U Las Vegasu, na koktelima i večerama vidljive su razlike između država, jer status naravno da zavisi od zemlje iz koje ko dolazi. Vidojković ne patetiše nad nepravdom, samo je konstatuje. Razlike postoje, makar se one vidjele u grupisanju favorizovanih, dok su ostali škart i nužno se mire sa tom činjenicom da su odbačeni ili zaboravljeni dio svijeta.
Zajedničko za Beograd i Vegas jeste širina, ondnosno lakoća u komunikaciji. Vidojkovićev junak povezuje ova dva grada. Ta lakoća može se vidjeti i u trenucima kad Marko Kraljević tek što je stigao u Vegas ostvaruje kontakt sa dilerima. U 21. vijeku se i to može posmatrati kao vid iskustva ili talenat. Onaj ko smatra da u Vidojkovićevom romanu ima previše droge, može slobodno da nastavi da živi u svom svijetu, nesvjestan ovog stvarnog.
Urednik je i roman o ljudima iz toaleta, onima koji toalet posjećuju vrlo često, onima kojima je za svoj nos potrebnija kreditna kartica nego li maramica.
Marko Kraljević koristi svaku priliku da se fotografiše, radi selfi, ili kako su u Hrvatskoj krstili tu riječ - sebić. On tako sebi stvara galeriju i podsjetnik, jer način života i savremeni aditivi brišu memoriju. Selfi postaje opsesija glavnog lika i odličan alat za kocipiranje i učvršćivanje toka radnje.
Vidojković detektuje promjene društva, ne ukazuje na one negativne, već ukazuje na njihovo postojanje. On otvoreno govori o upotrebi kokaina, seksu, čvrstim ivicama kreditnih kartica, pa i o posebnim uređajima kojim policija na aerodromima vrši bris kreditnih kartica sumnjivim osobama u potrazi za tragovima kokaina. Puritancima je to pretjerano, ostalima je realna slika. Ko je ranije čitao Vidojkovićeve romane, neće biti iznenađen.
Marko Kraljević je pušten sa lanca, i njegovo (ne)snalaženje u Vegasu je trenutak koji bi poželio svako da iskusi, ali takođe, osjeća se u romanu poseban vid žudnje za rodnim gradom koja se ogleda u konstantnoj upitanosti glavnog lika: „Koliko li je sad sati u Beogradu“. Takođe, odlično je predstavljeno gađenje prema aktuelnostima iz domovine koje glavni lik osjeća kad god posjeti neki portal u želji da „vidi šta se tamo dešava“. Beograd Marka Kraljevića silom vuče sebi, i on je u Vegasu kao na ekskurziji gdje po definiciji mora što bolje i što luđe da se provodi, da bi pri povratku od uspomena mogao neko vrijeme da živi.
Postoji u Uredniku jedan dio posvećen književnim nagradama. U opštem haosu u kojem se mladi pisac Marko Kraljević nalazi, on dobija poziv od osobe koja je bila u žiriju za dodjelu književne nagrade. Njegov glas je prevagnuo i uprkos protivljenju njegovog prijatelja, on je odlučio da izgubi prijatelja i dodijeli Marku nagradu jer mu se njegov roman dopao.
Vidojkovićeva lakoća pripovijedanja i apsolutna iskrenost često nailazi na neodobravanje kritičara koji kao da ne razumiju da Vidojković ne piše za kritičare i nagrade već za publiku. On je počeo kao pisac, i jedan je od rijetkih pisaca čiji romani vode bitku na vrhu liste najprodavanijih knjiga sa romanima koji pripadaju „voditeljskoj književnosti“. Vidojković piše i ljudi ga čitaju.
Onaj ko optuži Vidojkovića da je napisao roman na preko dvije stotine strana u kojem se ništa ne dešava neka se zapita otkud onda toliko hiljada ljudi koji čitaju svaki novi roman koji Vidojković napiše, i nakon svega, neka oni pokušaju da napišu toliko stranica na kojima se „ništa ne dešava“. Da je prevario toliko hiljada čitalaca, Vidojković bi bio linčovan, a ne jedan od najpopularnijih pisaca u Srbiji.
Na talent-šou programu koji organizuje RAI 3, pobijedio je Nikola Savić porijeklom iz Beograda, a nagrada je štampanje odabranog romana u 100 000 primjeraka. U konkurenciji je bilo pet hiljada takmičara, a odabran je „Bolji život“ Savićev roman prvijenac. U jednom itervjuu on kaže: „Na italijanski sam preveo knjigu Marka Vidojkovića Ples sitnih demona, i naučio sam da pišem prevodeći ovu knjigu. Hvala ti Marko! Pisac mora čitaocu da ostavi mogućnost da sarađuje sa njim, jer današnji čitalac nije isti kao onaj pre 100 godina. On misli drugim ritmom, ima otvorenije asocijativnije puteve. Jezik treba da bude savremen.”
Urednik je zaokružena priča sa krajem koji priliči duhu Beograda i generaciji koja nije previše zabrinuta za svoj život upravo jer nije u situaciji da svoj život planira, stoga se prepušta situaciji i neizvjesnoj sudbini.
Vidojkovićev novi roman je luda vožnja ulicama Beograda i Las Vegasa u kojoj se u svakoj krivini za dlaku izbjegava udes. Nakon čitanja Urednika pratiće vas osjećaj kao da je policijska patrola zaustavila auto ispred vas, a vaše vozilo propustila.
Autor: Đuro Radosavović
Izvor: vijesti.me
Autor: Marko Vidojković
