Ne sudi knjigu po koricama, a pogotovo ne po naslovu.

Upravo se meni to dogodilo kada sam uhvatila u ruke ovu knjigu. Ovo nije roman o sretnim ljudima, ispijanju kave a niti meni najdražoj stvari svih vremena – čitanju. Ne, ovo je knjiga o putovanju, boli i životu.

Diane je mlada žena koja ima sve što je mogla poželjeti u životu: prekrasan posao, muža i dijete. „Sretni ljudi čitaju i piju kavu“ zapravo je naziv malog kafića i knjižare koje je Diane otvorila uz veliku pomoć supruga Colina, dok je njezina curica Clara veselo trčkarala između polica. Život joj je bio ispunjen, ali odjednom joj je sve to bilo oduzeto.

U jednom djeliću sekunde, Diane je izgubila sve što je voljela. Sve što ju je ikada činilo sretnom umrlo je zajedno s s njenim suprugom i njihovom kćerkom u automobilskoj nesreći.

Nekad se zaista čitav svijet u sekundi treskom protrese, a Dianin je nestao u trenu.

Godinu dana nakon strašne nesreće, Diane i dalje tuguje. Njezinu bol osjećaju svi. Njihov mali stan pretvorila je u malo svetište. Isključila se iz života i druženja a vrijeme posvetila malim obredima: svakodnevno se prskala Colinovim parfemom, nosila njegovu majicu s kapuljačom i prala kosu Clarinim šamponom s mirisom jagoda. Što se nje tiče, njezin je život u trenutku njihove smrti jednostavno prestao postojati.

Njezine trenutke tugovanja jedino prekida dolazak najboljeg prijatelja Felixa, koji je pokušava izvući iz stanja letargije nagovarajući je na putovanje u toplije krajeve. I tu se Diane pobuni odlučivši da joj je dosta da se svi upleću u njezin život, govoreći joj što i kako se mora ponašati, kada je dosta za tugovanje i što treba učiniti. Pod takvim pritiskom odluči ipak otputovati ali sama i na mjesto na koje je Colin posebno želio posjetiti – Irsku.

No, iako je pobjegla u osamu, Diane ne može pobjeći od sebe. Bol je i dalje prisutna, ali vraćati se opet u Pariz i uspomenama koje je tamo čekaju više nije dolazilo u obzir. No nemir koji osjeća u novoj zemlji više ne donosi bol zbog gubitka, nego zbog arogantnog i bezobraznog fotografa iz susjedstva.

Vidite li već kraj romana? Da? Sigurni ste? Jer kraj nije onakav kakvog ga zamišljate. 

Nedavno sam pročitala da je Agnès počela pisati ovu priču kada je dobila nadahnuće gledajući prilog o jednom malom zabačenom mjestu na obali Škotske. Pomislila je da bi, da joj život oduzme muža i kćer, otišla na jedno takvo mjesto. Zato je Diane smjestila u usamljeni gradić u Irskoj a čitatelju prikazala svu bol koja može nastati tim gubitkom.

A vjerujte mi, osjećat ćete sve uz svaku stranicu koju pročitate. Očekivala sam svašta ali ne i toliko izljev emocija s kojima sam se borila prilikom čitanja. Njezina ljubav prema mužu i kćeri je opipljiva, a tuga je vidljiva u svemu što radi. Čak i u bijegu od stvarnosti.

No život kakav je, uvijek pred nas stavlja nove mogućnosti. Uvijek uči, željeli mi naučiti ili ne. Uvijek nas gura naprijed, iako mi želimo ostati na mjestu. Uzima ali i daje. Ova priča govori nam o tome kako su sitnice važne. Kako je važno živjeti u trenutku. Voljeti, živjeti punim plućima. Jer najveće vrijednosti koje u životima imamo upravo su male stvari koje skupljamo s našim voljenima. Jer što god da se dogodi u životu važno ih je skupiti i polako, malenim koracima krenuti dalje. Možda će nam trebati dani, mjeseci godine ali uz njih moći ćemo se uhvatiti u koštac sa životom. Radost življenja je moguće vratiti.

Zato me je kraj romana iznenadio. Iako sam bila pomalo razočarana samim krajem, nakon par dana razmišljanja o njoj, smatram da je to bio dobar način završetka jednog poglavlja. Diane je donijela pravu odluku a knjiga je završila napretkom koji je bio usmjeren prema njoj i njenom unutarnjem miru. Prihvaćanju očigledne činjenice: njezini voljeni su mrtvi a na nju je red da krene živjeti bez njih. Jer ona je još živa. Uspjet će, jer joj život neće dati izbora.

No, Dianina priča tu ipak ne prestaje. Agnès je napisala i nastavak „Život je lak, ne brini“.

Tko zna, možda Diane dobije i završetak koji smo joj bili i predvidjeli.

Autor: Bibliomanija
Izvor: Goodreads