O knjizi „Ništa lakše od umiranja“ Elvedina Nezirovića
Naravno da mi ne pada na pamet da vam prepričavam radnju romana. Samo želim da podsetim da su se potresne zle priče odvijale stotinak kilometara od naše bezbedne, ušuškane, prepotentne teritorije glavnog grada Srbije. Nazirali smo, prepoznavali, saučestvovali u bolu običnog čoveka, ali insajderske priče nismo znali. Elvedin nas vodi direktno na gubilište, uvodi nas u klanicu, navlači nam moru na vrat, tera nas da se plašimo i stidimo što smo dvonožni.
Da li je autor pisao ličnu, preživljenu priču ili je sve majstorski sklopio u svojoj glavi koristeći se iskustvom očevidaca? Pitanje je možda izlišno. Svi ljudi koji pretenduju da se bave književnošću moraju da upoznaju svoje likove. Elvedin je čuo glasove zveri, napunio nozdrve mirisom krvi. Unutrašnji doživljaj autor vešto prebacuje na čitaoca. Osećaj krivice s kojim živi glavni junak usvaja svako od nas. Onda gonjeni željom da saznamo da li smo u pravu što bi se na nebiblijski način obračunali sa zlikovcem, jurcamo kroz tekst da odgonetnemo šta nam je autor doneo u svojoj presudi. Olakšanje ili razočaranje? E, to nisam na prvu loptu u svojoj nestrpljivosti razrešio. Posvađao sam se sa autorom koga ne poznajem lično. Kada sam ga ponovo čitao shvatio sam koliko herojstvo je potrebno pobediti licemerje i zlo. Zapitao sam se da li su ljudi, sinonim mirotvoraca i političke korektnosti, veći gadovi od egzekutora? Elvedin Nezirović me je naterao da se nanovo postidim zločina koji su gadovi u moje ime bez pitanja uradili i imputirali mi grbu koje bih da se oslobodim. Roman „Ništa lakše od umiranja“ je, iskreno se nadam, oslobodio autora golemog tereta. Ispričao je priču za koju bih voleo da je plod mašte autora. Na žalost nije, isuviše je stvarna i lična. Nabada glavom direktno!
Bravo, dečko.
Autor: Dule Nedeljković
Izvor: Nedeljnik



















