O „Logičnim pobunama“: Novi presek
Pripremajući izbor koji je pred vama, primetio sam da se na našoj književnoj sceni, grubo govoreći, svakih pet do šest godina formira nova pesnička generacija, i ovo je pokušaj da se predstave oni koji su se u međuvremenu pojavili, kao i da se ukaže na trajno prisustvo određenih glasova koji su nastavili da oblikuju naše književno iskustvo tokom protekle dve decenije. Preciznije govoreći, u ovom izboru biće zastupljeni pesnici i pesnikinje rođeni od 1980. do druge polovine 1990-ih, koji su objavili više zbirki pesama i čija poezija je doživela određenu recepciju i prepoznatljivost u našoj sredini (samo u slučaju najmlađih autora/ki smatrao sam da je prihvatljivo da budu zastupljeni i sa jednom knjigom). Istovremeno sam se trudio da predstavim i dominantne poetike u ovom periodu, ali tako da nijedna ne prevlada nad čitavim izborom. Konačno, budući da pesništvo nužno ulazi u dijalog sa sredinom u kojoj nastaje, prepoznajući i imenujući njene čvorne probleme, odlučio sam se da zastupim poeziju koja kod nas to čini na umetnički uverljiv i otvoren način. Unutar ovako postavljenih koordinata, moj izbor je, bez određenog redosleda, sledeći: Maja Solar, Vladimir Stojnić, Jelena Anđelovska, Vitomirka Trebovac, Bojan Vasić, Branislav Živanović, Ivana Maksić, Vladimir Tabašević, Anja Marković, Goran Živković, Srđan Gagić, Maša Seničić, Dejan Kanazir i Radmila Petrović.
***
Umesto da je vidimo kao neki subjektivni govor namenjen privatnim licima, poeziju možemo razumeti i kao javnu upotrebu uobrazilje, kao način da se naše stvaralačke moći usmere ka zajedničkim pitanjima i zajedničkoj čulnosti, koji sačinjavaju naše materijalno postojanje. Čak i kada nam svedoči o najdubljoj privatnosti, onog trenutka kada je objavljena, ona postaje svačija i kao takva više ne može da izbegne „politiku književnosti“. Svet u kome smo se danas našli neprestano nam poručuje da onakvi kakvi jesmo, takvi treba i da ostanemo, što znači da bi trebalo da se pomirimo sa njegovim nepravdama kao sa nečim prirodnim. Ali baš u tome i jeste stvar pesništva, da stvaralačku sposobnost, koja pripada svakome od nas, iskoristi ne zato da bismo opravdali postojeću stvarnost već da bismo je prevazišli. U poeziji je, dakle, reč o afirmaciji, o započinjanju koje se odigrava uprkos svim pokazateljima poretka, drugim rečima, o nemogućem. Pesnici su pčele nemogućeg. Njihovo stvaralaštvo ima pred sobom ogroman zadatak da preobrazi čitavo lice stvarnosti, uprkos činjenici da ne raspolaže adekvatnim alatom da tako nešto učini. Pred njim je, dakle, ne samo stvaranje novih estetskih praksi već i stvaranje uslova mogućnosti ovih praksi. Ukoliko želi da opstane, ono mora još jednom da predvodi život umesto da ga prati i preslikava. Pesništvo nije tužaljka nad tegobom koja nas je zadesila, ono je borba sa njom i radost ove borbe.
Oslanjajući se na Remboa, ovakvo pesništvo nazvao bih „logičnom pobunom“. Svi pesnici i pesnikinje zastupljeni ovim izborom artikulišu je na sebi svojstven način. Zato sam ih i uvrstio.
(iz predgovora Stevana Bradića)



















