„Ordesa“ – Opšta a izvanredna priča
Međutim, priča o ova dva lika, krcata skrivenim mestima koja ne mogu stati u jedan prikaz, takođe predstavlja nacionalni problem: „Pad Španije u španske zloćudnosti“, hroniku bespoštednog nametanja španskih institucija, škola i vlada. Jer mi Španci „nismo dobre osobe jedni prema drugima“, a Vilas ne prašta „ono što je Španija učinila mojim roditeljima, kao ni ono što radi meni.“ Niko se ne spasava, pa ni sam autor, od te mešavine izmišljanja i gubljenja pamćenja koja predstavlja neizbežno svojstvo današnjih Španaca.
Na kraju, „Ordesa“ govori i o autorovom razvodu, njegovom odnosu prema deci na stranicama koje nisu ništa manje iskrene, a pune su alkohola i barbiturata.
„Ordesa“ je književni artefakt koji odbija konvencionalni smisao mogućeg romansiranja. Više od sižea je zastupljena opsesivna upornost, utoliko veća što napreduje čitanje, u sve sublimnijim trenucima. Naime, umesto razvoja radnje, prisutna je suptilna drama unutar samog stila, destilacija sredstava koja se račva u šačicu pesama. Primer za ovaj postupak jeste u tome što porodični likovi, prema sredini knjige, počinju da se preimenuju: tako, njegova deca i roditelji počinju da se zovu Brams, Vivaldi, Bah ili Vagner. Svestan problematičnosti transformacije bližnjih ličnosti u likove, Vilas je oneobičuje svojim ustaljenim zbirom parodije i omaža: ne želi da ih pretvori u književnost, nego u muziku, kaže, ali ne samo u muziku, nego u Istoriju Muzike velikim slovima, što dok uzdiže likove čini spornom samu instituciju zvanu Istorija Muzike. To je samo deo Vilasovog metoda: u njegovim izmaštanih poređenjima nijedan od termina ne trijumfuje bezrezervno, pre će biti da oba otelotvoruju barokni vanitas, spasenje posredstvom ironije, sprdnju koja je u isti mah i uteha.
Drugo od Vilasovih omiljenih sredstava mogli bismo nazvati „marksističkim animizmom“, ako bismo na taj način predočili meru načina na koji predmeti koji su potcenjeni u ovom poznokapitalističkom svetu u njegovim delima pridobijaju suštinski značaj, sopstvenu dušu. „Prošlost čine nameštaj, hodnici, kuće, stanovi, kreveti, jastuci, košulje. Košulje koje su oblačili mrtvi.“ Kroz ova „jeftina čuda“ rezimira se istorija loše nazvanog srednjeg sloja: „Jeftina su a ipak imaju natprirodnu snagu. Kao da je natprirodnost izabrala poniznost da se ispolji. Ili kao da su natprirodnost i poniznost jedno te isto.“
„Ordesa“ je knjiga puna milosrđa prema onima koje Istorija nije zaštitila. „Banalni smo, i ko ne prepozna vlastitu banalnost još je banalniji“, piše Vilas i takvim prihvatanjem se zaokružuje neočekivano izvinjenje prema samom sebi: „Moguće je da se čovek na kraju zaljubi u sopstveni život.“ Naša priča je „opšta priča“. A „Ordesa“ je izvanredna knjiga.
Autor: Karlos Pardo
Izvor: El Pais
Prevod: Laguna



















