Osvrt: I doći će kuga...
Roman „Pomor i strah“ Vuleta Žurića neobična je romaneskna pripovijest o povijesnoj kugi koja je zadesila sremski gradić Irig potkraj osamnaestog vijeka. Žurić, dakle, uzima jedan stvarnosni događaj kao potku svoje priče, nastojeći na onome što je istorijska faktografija razviti roman koji sa izvjesnom alegorijom progovara i o aktuelnoj stvarnosti ovih prostora. Dakako, čitalac neće naići na direktnu alegorijsku kontekstualizaciju koja bi upućivala na naše vrijeme, ali će se neizostavno u Žurićevom romanu zrcaliti neki modeli i sukobi koji od vremena koje ovaj roman uzima kao svoj hronotop još postoje. Godina je, dakle, 1795. U Srem preko Dunava pristiže brod koji dovozi, u ovaj kraj na granici Austrougarske i Turskog carstva, delegaciju iz Budimpešte koja želi pomoći u suzbijanju kuge. Prizori su stravični, smrt vlada na svakom koraku, a pridošlicama iz središta carstva taj kraj izgleda kao neka zabačena afrička pustahija. Počevši roman iz perspektive onih koji dolaze, sa početnim scenama koje prikazuju sav jad periferije jednog carstva, Žurić dalje razvija svoju pripovijest ispreplićući na nekoliko nivoa odnose austrougarskih vlasti i domaćeg stanovništva. Iz toga se, sa nužnim uvažavanjem proteklog vremena, rekonstruiše cijela zamršena mreža odnosa i života ljudi koji žive na prostoru srastanja dviju imperija.
Koristoljublje i osveta
Irižani su, iako mahom umiru, nepovjerljivi prema doktoru Andiji Budaiju, koji je ranije poslan u ovaj kraj da spriječi širenje kuge dalje po carstvu. Dolaskom delegacije iz Budimpešte sukob između crkvenih službenika i predstavnika carstva postaje sve intenzivniji. Dok doktor Budai uz pomoć pridošlica pokušava spriječiti širenje kuge, organizovati izolaciju kužnih i ispravno sahranjivanje umrlih, stanovništvo Iriga se oglušava o naredbe jer njihov sveštenik Pejić ne misli da se medicinom može riješiti ono što je „Bog poslao“ na zemlju. Ipak, promućurni doktor Budai, koji uz nastojanja da suzbije kugu neprestano vodi i zapise o umrlima i prirodi bolesti će otkriti da iza tvrdoglavosti lokalnog sveštenika stoje koristoljublje i osveta. Budai odlučno stupa u akciju i uz pomoć drugog, savjesnijeg, sveštenika Stevana Vezilića uspijeva eliminisati ometanja sveštenika Pejića. Ono što sada preostaje jeste kako ubijediti nepovjerljivi narod sa granice da pristupi adekvatnom procesu suzbijanja i liječenja Iriga od kuge. Vule Žurić gradeći svoju priču, nastoji rekonstruisati ovaj svijet autentično, stoga u svom postupku pribjegava leksičkim rješenjima koja uzimaju govorni jezik Srema s kraja 18. vijeka. To se može doimati, u jednu ruku, zamornim pri čitanju ovog romana, budući da crkvenoslovenska leksika koja se koristi djeluje rogobatna. Međutim, Žurić uspijeva dobrom kombinacijom naratorovog glasa, sa tim govornim jezikom kraja u kojem je priča smještena, postići dinamičan narativ koji prenebjegava arhaična usporavanja. Što će reći da u dobrom dijelu romana „Pomor i strah“ funkcionalno upotrijebljena leksika govornog jezika s kraja 18. vijeka ima svoje opravdanje.
Razvijajući dalje priču koja većim svojim dijelom počiva na sukobu dva svijeta, jednog sujevjernog i zarobljenog u prastarim religijskim ritualima i drugog koji pokušava raciom riješiti zemaljske probleme, Žurić ispisuje dinamičnu pripovijest koja rekonstrukcijom jednog davno prošlog vremena ponovo podsjeća na neka naša, kako bi Krleža rekao, povijesna zakašnjenja. U tom sukobu dva svijeta Žurić ne ispisuje nužno vrijednosni sud, ali se u tom sudaru dojmljivo otvara prostor da se priča usložni i pokaže kao ono što je, bez obzira na vremenski odmak, itekako blisko sadašnjosti ovih prostora. I to najprije u jednom osjećaju nepovjerenja prema onome što donosi modernost. Žurić u romanu „Pomor i strah“, iako je njegova osnovna pripovjedačka linija vezana za borbu protiv kuge, uspijeva uhvatiti složen odnos dvije suprotne sile koje se ovdje već vijekovima sudaraju. To se najbolje vidi u likovima doktora Budaija i sveštenika Vezilića. Njih dvojica, gledano u odlučnosti da suzbiju kugu u Irigu, stoje na strani suprotnoj lokalnom stanovništvu i njegovoj ogrezlosti u sujevjerje. Međutim, kako se roman dalje razvija, vidjećemo da Vezilić neprestano sumnja u svoje odluke. Pojavljivanje kužnog doktora sa ptičijom maskom, za kojeg misli da je sami Gospod Bog, te djevojke u bijelom sa pepeljastim očima pomutiće posve njegove misli. Sa druge strane, Budai je također opčinjen djevojkom. Žurić stvarajući njen lik na granici između stvarnosti i onirizma, postiže zanimljiv efekat, koji njegovu pripovijest djelimično podsjeća na postupke Vladimira Sorokina, recimo u noveli „Mećava“.
Granice razumljivog
Vule Žurić, dakle, pristupajući jednoj povijesnoj temi, ne poseže za pukom rekonstrukcijom tog vremena. Takav jedan postupak bi bio dakako u kontekstu književnog djela besmislen. Međutim, postavljajući svoje junake u situacije koje su na granici razumljivog, Žurić daje romanu „Pomor i strah“ zanimljivost koja prevazilazi takvu rekonstrukciju. Iako je Budai razuman čovjek koji shvata da se kuga ne liječi bajanjem i činima, ni njegova tačka gledišta ne ostaje nenarušena. Čitalac neće biti na kraju siguran šta je sa njim bilo, te kuda je otišao sa djevojkom u bijelom. „Pomor i strah“ također će donijeti neke zakulisne priče koje nam otvaraju prostor za gledanje na ono što je odnos carstva prema njegovoj periferiji. U tom pogledu taj 18. vijek u Irigu mogao bi biti i 21. vijek bilo gdje na razmeđima današnjih neoliberalnih carstava. Time Žurićev roman postaje na još jedan način aktuelan, jer sve one uhode koje se povlače i u kužnim prostorima nekako podsjećaju na sve one mreže koje se i danas pletu oko nas. Kuga je, moglo bi se reći, alegorijski okvir za sva ovdašnja kriva srastanja. Jer mi još nismo sigurni da ona negdje iza ugla ne drijema sa svojom kosom.
Kompozicijski roman „Pomor i strah“ Vuleta Žurića dobro je osmišljen i postavljen. Autor se na interesantan način poigrava vremenskom linijom romana, dajući zanimljiva iščašenja koja suzbijaju linearnost njegove priče. Dokumentarni detalji, kao i ulazak u prostor mistike i sujevjerja jednog kraja, daju dobar efekat u ukupnosti ove priče. Koliko god se svojim jezikom, ali i tematskim okvirom ovaj roman doimao kao davno prošlo vrijeme, kao svojevrstan goblen minulog vremena, autor ga je uspio vrlo suptilno učiniti samo naizgled odjekom davnih vremena, a zapravo je to jedna iznimno aktuelna priča o životu naroda ovog dijela Evrope. Vremena se mijenjaju, a ovi prostori jednako ostaju mjesto gdje se na svakih pedeset godina kuga ponovo vraća i siječe sve pred sobom.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
Koristoljublje i osveta
Irižani su, iako mahom umiru, nepovjerljivi prema doktoru Andiji Budaiju, koji je ranije poslan u ovaj kraj da spriječi širenje kuge dalje po carstvu. Dolaskom delegacije iz Budimpešte sukob između crkvenih službenika i predstavnika carstva postaje sve intenzivniji. Dok doktor Budai uz pomoć pridošlica pokušava spriječiti širenje kuge, organizovati izolaciju kužnih i ispravno sahranjivanje umrlih, stanovništvo Iriga se oglušava o naredbe jer njihov sveštenik Pejić ne misli da se medicinom može riješiti ono što je „Bog poslao“ na zemlju. Ipak, promućurni doktor Budai, koji uz nastojanja da suzbije kugu neprestano vodi i zapise o umrlima i prirodi bolesti će otkriti da iza tvrdoglavosti lokalnog sveštenika stoje koristoljublje i osveta. Budai odlučno stupa u akciju i uz pomoć drugog, savjesnijeg, sveštenika Stevana Vezilića uspijeva eliminisati ometanja sveštenika Pejića. Ono što sada preostaje jeste kako ubijediti nepovjerljivi narod sa granice da pristupi adekvatnom procesu suzbijanja i liječenja Iriga od kuge. Vule Žurić gradeći svoju priču, nastoji rekonstruisati ovaj svijet autentično, stoga u svom postupku pribjegava leksičkim rješenjima koja uzimaju govorni jezik Srema s kraja 18. vijeka. To se može doimati, u jednu ruku, zamornim pri čitanju ovog romana, budući da crkvenoslovenska leksika koja se koristi djeluje rogobatna. Međutim, Žurić uspijeva dobrom kombinacijom naratorovog glasa, sa tim govornim jezikom kraja u kojem je priča smještena, postići dinamičan narativ koji prenebjegava arhaična usporavanja. Što će reći da u dobrom dijelu romana „Pomor i strah“ funkcionalno upotrijebljena leksika govornog jezika s kraja 18. vijeka ima svoje opravdanje.
Razvijajući dalje priču koja većim svojim dijelom počiva na sukobu dva svijeta, jednog sujevjernog i zarobljenog u prastarim religijskim ritualima i drugog koji pokušava raciom riješiti zemaljske probleme, Žurić ispisuje dinamičnu pripovijest koja rekonstrukcijom jednog davno prošlog vremena ponovo podsjeća na neka naša, kako bi Krleža rekao, povijesna zakašnjenja. U tom sukobu dva svijeta Žurić ne ispisuje nužno vrijednosni sud, ali se u tom sudaru dojmljivo otvara prostor da se priča usložni i pokaže kao ono što je, bez obzira na vremenski odmak, itekako blisko sadašnjosti ovih prostora. I to najprije u jednom osjećaju nepovjerenja prema onome što donosi modernost. Žurić u romanu „Pomor i strah“, iako je njegova osnovna pripovjedačka linija vezana za borbu protiv kuge, uspijeva uhvatiti složen odnos dvije suprotne sile koje se ovdje već vijekovima sudaraju. To se najbolje vidi u likovima doktora Budaija i sveštenika Vezilića. Njih dvojica, gledano u odlučnosti da suzbiju kugu u Irigu, stoje na strani suprotnoj lokalnom stanovništvu i njegovoj ogrezlosti u sujevjerje. Međutim, kako se roman dalje razvija, vidjećemo da Vezilić neprestano sumnja u svoje odluke. Pojavljivanje kužnog doktora sa ptičijom maskom, za kojeg misli da je sami Gospod Bog, te djevojke u bijelom sa pepeljastim očima pomutiće posve njegove misli. Sa druge strane, Budai je također opčinjen djevojkom. Žurić stvarajući njen lik na granici između stvarnosti i onirizma, postiže zanimljiv efekat, koji njegovu pripovijest djelimično podsjeća na postupke Vladimira Sorokina, recimo u noveli „Mećava“.
Granice razumljivog
Vule Žurić, dakle, pristupajući jednoj povijesnoj temi, ne poseže za pukom rekonstrukcijom tog vremena. Takav jedan postupak bi bio dakako u kontekstu književnog djela besmislen. Međutim, postavljajući svoje junake u situacije koje su na granici razumljivog, Žurić daje romanu „Pomor i strah“ zanimljivost koja prevazilazi takvu rekonstrukciju. Iako je Budai razuman čovjek koji shvata da se kuga ne liječi bajanjem i činima, ni njegova tačka gledišta ne ostaje nenarušena. Čitalac neće biti na kraju siguran šta je sa njim bilo, te kuda je otišao sa djevojkom u bijelom. „Pomor i strah“ također će donijeti neke zakulisne priče koje nam otvaraju prostor za gledanje na ono što je odnos carstva prema njegovoj periferiji. U tom pogledu taj 18. vijek u Irigu mogao bi biti i 21. vijek bilo gdje na razmeđima današnjih neoliberalnih carstava. Time Žurićev roman postaje na još jedan način aktuelan, jer sve one uhode koje se povlače i u kužnim prostorima nekako podsjećaju na sve one mreže koje se i danas pletu oko nas. Kuga je, moglo bi se reći, alegorijski okvir za sva ovdašnja kriva srastanja. Jer mi još nismo sigurni da ona negdje iza ugla ne drijema sa svojom kosom.
Kompozicijski roman „Pomor i strah“ Vuleta Žurića dobro je osmišljen i postavljen. Autor se na interesantan način poigrava vremenskom linijom romana, dajući zanimljiva iščašenja koja suzbijaju linearnost njegove priče. Dokumentarni detalji, kao i ulazak u prostor mistike i sujevjerja jednog kraja, daju dobar efekat u ukupnosti ove priče. Koliko god se svojim jezikom, ali i tematskim okvirom ovaj roman doimao kao davno prošlo vrijeme, kao svojevrstan goblen minulog vremena, autor ga je uspio vrlo suptilno učiniti samo naizgled odjekom davnih vremena, a zapravo je to jedna iznimno aktuelna priča o životu naroda ovog dijela Evrope. Vremena se mijenjaju, a ovi prostori jednako ostaju mjesto gdje se na svakih pedeset godina kuga ponovo vraća i siječe sve pred sobom.
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
