Osvrt: Otvaranje džepova vremena
Španski pisac Javier Cercas u svojoj knjizi "Anatomija jedne pobune” u pogledu dileme oko izbora književnog postupka kojim želi ispripovijedati jedan od najvažnijih događaja u novijoj španskoj istoriji, jednodnevni državni udar koji je 1981. godine u Kongresu izveo pukovnik Tejero sa svojim žandarima, otvara neka veoma zanimljiva pitanja vezana uz pripovjedačko strukturiranje događaja iz stvarne prošlosti, te nerazmrsivog odnosa stvarnosti i fikcije. Tačnije, kako pronaći najpogodniju formu kojom će se ono što je povijesni događaj, bilo društveni ili intimni, postaviti u odgovarajuće i umjetnički ubjedljive okvire.
Ponori sjećanja
Ovaj pisac najprije se sprema da romaneskno fikcionalizira navedeni događaj iz španske istorije, ali nedugo zatim uviđa da bi svaka fikcionalizacija ostala posve nemoćna pred nevjerovatnošću samog ovog događaja. Ono što kao konačan rezultat tog pokušaja ostaje jeste, kako ga Cercas označava, skromno svjedočanstvo o neuspjehu. "(...) nisam bio u stanju izmisliti ono što znam o 23. veljači ni književnošću rasvijetliti njegovu realnost, pa sam se odlučio prepričati ga”. Takav piščev stav, ta nemogućnost da se nestvarnošću zaraženi istorijski događaj fikcionalizira gura pisca u "pokušaj da se kroz realnost shvati ono što se nije moglo shvatiti kroz književnost”. Nastojeći ovdje vjerovati piscu da je sve baš tako kako kaže, ipak se treba zapitati nije li ipak i ta realnost, tretirana stilski različitim sredstvima, po svemu već fikcija?
Svako je sjećanje, pa bilo i pokušaj rekonstrukcije na osnovu svjedočanstava savremenika i potkrijepljeno dokumentarističkom građom koja o događajima stoji piscu na raspolaganju, nesumnjivo ponovno ispisivanje jedne povijesti. Sve, znamo to, što uđe u projekat piščeve literarne arhitektonike postaje ponovno proživljavanje jednog događaja, susreta ili bilo čega drugog. Uz onu uvijek prisutnu nemogućnost da se preživljeno ikada u potpunosti rekonstruiše. Pa nije li i gotovo svaka istoriografska literatura, bez obzira na prisustvo materijalnih dokaza, samo nesigurna rekonstrukcija, u kojoj se uvijek potkrade ponešto što se nije zbilo. Što je plod mašte, domišljanja prošlosti ili nepouzdanih ponora sjećanja. Nema kontakta između prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je jedna tamna provalija, rekao bi Crnjanski.
Upravo iz te provalije prošlosti Dragan Velikić, postupkom koji je sličan onom koji primjenjuje Javier Cercas, gradi svoj roman "Islednik”. I Velikić, iako je riječ o posve drugoj vrsti prošlosti, jednako kao i španski pisac, bar deklarativno svoj postupak određuje kao pokušaj da se nefikcionaliziranjem ispriča jedno prošlo vrijeme. Otuda i naslov ove knjige, potraga za prošlošću kao ispovijest o proživljenom ili preživljenom vremenu. Dakako, Velikić, jednako kao i njegov kolega, nesumnjivo ispisuje roman. Ali je njihova pripovjedačka ograda u pogledu uvjerljivosti rukopisa jako privlačna. Ima nesumnjive magije u tom piščevom insistiranju na tome da nas što uvjerljivije uvuče u jedan svijet, da nam ga predoči kao baš takav i nikako drugačiji. Stoga, bez obzira na to što se kod Velikića radi o intimnom traganju za vlastitom i prošlošću svoje majke, a kod Cercasa o potrazi za odgovorima na neka pitanja iz lomnog događa novije španske istorije, oba pisca ispisuju ono što Cercas označava kao kolektivni roman. Samo su različite početne pozicije. Jer i Velikić kopajući po ličnim sjećanjima ponovo slika jedan izgubljeni svijet, koji jeste intimna povijest, ali koji takođe jeste i slika jedne zemlje, jednog načina života. Jedne zauvijek izgubljene epohe.
Ispovjedni roman
Velikić u formalnom smislu, kao što se već moglo zaključiti, ispisuje ispovjedni roman. U našoj književnosti je ovo prilično čest postupak posljednjih godina. Posebno kada je u pitanju rekonstruisanje sjećanja na jedno bolje razdoblje, dakle na vrijeme jugoslovenskog socijalizma. Mnogo više se o tom razdoblju intimiziralo, nego što se kritički pristupalo. Logično je da je svakom piscu, pa i svakom čovjeku, njegovo djetinjstvo posebno i svijet za sebe. Međutim, ukoliko se isti obrazac ponavlja, ukoliko se variraju opšta mjesta te, kako se kaže, bolje prošlosti, onda dolazi do zamaranja čitaoca. Do neprestanog variranja iste teme. Istina, nikada o jednoj temi nije sve rečeno. Niti ima dobrih ili loših tema. Važno je prije svega koliko je pisac vješt da tematski okvir koji dotiče njegovu knjigu bude stilom i formom drugačiji. Ono što oneobičava u tom diskursu o boljoj prošlosti Velikićev roman "Islednik” jeste prije svega promjena ustaljene perspektive pripovijedanja o njoj. Velikić ovim romanom pokušava rekonstruisati izgubljeni svijet svoje majke, koji ujedno jeste i pripovjedačev svijet.
Postavljajući figuru majke u centar svoje naracije, naspram one tako česte figure oca u našoj književnosti, Velikić nastoji propitati nekoliko dimenzija prošlosti, ali i nužnog ponavljanja lomova i propadanja iz te prošlosti. Prva se odnosi na majčin život, njenu mladost i opsesivne preokupacije. Kao što je, na primjer, fanatična potreba za uređenošću vlastitog životnog prostora. Kupovanje goblena ili priča o ukradenoj svesci u kojoj je vodila evidencije o svim hotelima u kojima je boravila i razne druge intimne pikanterije, a čiji je gubitak trajno obilježio majčin život. Otac je u ovom slučaju prisutan samo kao sjena. Majka je ta preko koje se prelama piščeva potraga za izgubljenim svijetom Mediterana iz njegove i mladosti njegove majke, za istrijanskim gradovima Pulom i Rovinjem, kakvi su postojali u njihovom sjećanju. Narativ je to prožet različitim neurastenijama, nemirima. Pripovjedač ispisuje ovu ispovijest sjećajući se trenutka u kojem saznaje da je majka umrla. Njenom smrću otvaraju se svi oni prostori, traume i doživljaji koji su obilježili pripovjedačevo djetinjstvo, ali i zauvijek odlazi u nepovrat jedno vrijeme. U fleševima sjećanja, između prizivanja majčinih dementnih i lucidnih rastrojstava u staračkom domu, Velikić kao pripovjedač obilazi sva ona mjesta koja su ostala urezana u njegovo pamćenje. Bilo kroz majčine priče, bilo kroz osobne doživljaje iz djetinjstva ili ponovno poslijeratno posjećivanje tih mjesta. Roman "Islednik” tako postaje rekonstrukcija jednog zauvijek potonulog vremena. U kojoj se, posebno kada sin u posthumnom pismu majci na kraju romana priznaje da se i kod njega pojavljuju obrisi demencije, sve manje razaznaje ko je sin, a ko je majka. Dolazi do srastanja, do ponovnog prelaska istog puta, sa gotovo istim ishodom.
Ali taj svijet majke i sina, što je druga dimenzija prošlosti, kod Velikića je i svijet zauvijek nestalog italijanskog življa. Koje nakon Drugog svjetskog rata napušta Istru. Svjedočanstvo o povijesnim nepravdama, koje se nužno ponavljaju. Uvijek neko napušta jedan prostor. Jedan svijet se urušava. Kao što se urušio svijet barona Hiterota ili Lizetin, tako je nepovratno propao i svijet pripovjedačeve majke. Kao i svijet samog pripovjedača. Jer on negdje u ključnom trenutku ovog romana, kako sam već kazao, srasta sa vlastitom majkom. Njen poraz postaje i njegov. Nemogućnost da se na bilo koji način preduprijedi neumitnost protoka vremena. Propadanje je jedina izvjesnost. Ostaju sjećanja. A ko garantuje da smo ono čega se sjećamo zaista živjeli?
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
Ovaj pisac najprije se sprema da romaneskno fikcionalizira navedeni događaj iz španske istorije, ali nedugo zatim uviđa da bi svaka fikcionalizacija ostala posve nemoćna pred nevjerovatnošću samog ovog događaja. Ono što kao konačan rezultat tog pokušaja ostaje jeste, kako ga Cercas označava, skromno svjedočanstvo o neuspjehu. "(...) nisam bio u stanju izmisliti ono što znam o 23. veljači ni književnošću rasvijetliti njegovu realnost, pa sam se odlučio prepričati ga”. Takav piščev stav, ta nemogućnost da se nestvarnošću zaraženi istorijski događaj fikcionalizira gura pisca u "pokušaj da se kroz realnost shvati ono što se nije moglo shvatiti kroz književnost”. Nastojeći ovdje vjerovati piscu da je sve baš tako kako kaže, ipak se treba zapitati nije li ipak i ta realnost, tretirana stilski različitim sredstvima, po svemu već fikcija?
Svako je sjećanje, pa bilo i pokušaj rekonstrukcije na osnovu svjedočanstava savremenika i potkrijepljeno dokumentarističkom građom koja o događajima stoji piscu na raspolaganju, nesumnjivo ponovno ispisivanje jedne povijesti. Sve, znamo to, što uđe u projekat piščeve literarne arhitektonike postaje ponovno proživljavanje jednog događaja, susreta ili bilo čega drugog. Uz onu uvijek prisutnu nemogućnost da se preživljeno ikada u potpunosti rekonstruiše. Pa nije li i gotovo svaka istoriografska literatura, bez obzira na prisustvo materijalnih dokaza, samo nesigurna rekonstrukcija, u kojoj se uvijek potkrade ponešto što se nije zbilo. Što je plod mašte, domišljanja prošlosti ili nepouzdanih ponora sjećanja. Nema kontakta između prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je jedna tamna provalija, rekao bi Crnjanski.
Upravo iz te provalije prošlosti Dragan Velikić, postupkom koji je sličan onom koji primjenjuje Javier Cercas, gradi svoj roman "Islednik”. I Velikić, iako je riječ o posve drugoj vrsti prošlosti, jednako kao i španski pisac, bar deklarativno svoj postupak određuje kao pokušaj da se nefikcionaliziranjem ispriča jedno prošlo vrijeme. Otuda i naslov ove knjige, potraga za prošlošću kao ispovijest o proživljenom ili preživljenom vremenu. Dakako, Velikić, jednako kao i njegov kolega, nesumnjivo ispisuje roman. Ali je njihova pripovjedačka ograda u pogledu uvjerljivosti rukopisa jako privlačna. Ima nesumnjive magije u tom piščevom insistiranju na tome da nas što uvjerljivije uvuče u jedan svijet, da nam ga predoči kao baš takav i nikako drugačiji. Stoga, bez obzira na to što se kod Velikića radi o intimnom traganju za vlastitom i prošlošću svoje majke, a kod Cercasa o potrazi za odgovorima na neka pitanja iz lomnog događa novije španske istorije, oba pisca ispisuju ono što Cercas označava kao kolektivni roman. Samo su različite početne pozicije. Jer i Velikić kopajući po ličnim sjećanjima ponovo slika jedan izgubljeni svijet, koji jeste intimna povijest, ali koji takođe jeste i slika jedne zemlje, jednog načina života. Jedne zauvijek izgubljene epohe.
Ispovjedni roman
Velikić u formalnom smislu, kao što se već moglo zaključiti, ispisuje ispovjedni roman. U našoj književnosti je ovo prilično čest postupak posljednjih godina. Posebno kada je u pitanju rekonstruisanje sjećanja na jedno bolje razdoblje, dakle na vrijeme jugoslovenskog socijalizma. Mnogo više se o tom razdoblju intimiziralo, nego što se kritički pristupalo. Logično je da je svakom piscu, pa i svakom čovjeku, njegovo djetinjstvo posebno i svijet za sebe. Međutim, ukoliko se isti obrazac ponavlja, ukoliko se variraju opšta mjesta te, kako se kaže, bolje prošlosti, onda dolazi do zamaranja čitaoca. Do neprestanog variranja iste teme. Istina, nikada o jednoj temi nije sve rečeno. Niti ima dobrih ili loših tema. Važno je prije svega koliko je pisac vješt da tematski okvir koji dotiče njegovu knjigu bude stilom i formom drugačiji. Ono što oneobičava u tom diskursu o boljoj prošlosti Velikićev roman "Islednik” jeste prije svega promjena ustaljene perspektive pripovijedanja o njoj. Velikić ovim romanom pokušava rekonstruisati izgubljeni svijet svoje majke, koji ujedno jeste i pripovjedačev svijet.
Postavljajući figuru majke u centar svoje naracije, naspram one tako česte figure oca u našoj književnosti, Velikić nastoji propitati nekoliko dimenzija prošlosti, ali i nužnog ponavljanja lomova i propadanja iz te prošlosti. Prva se odnosi na majčin život, njenu mladost i opsesivne preokupacije. Kao što je, na primjer, fanatična potreba za uređenošću vlastitog životnog prostora. Kupovanje goblena ili priča o ukradenoj svesci u kojoj je vodila evidencije o svim hotelima u kojima je boravila i razne druge intimne pikanterije, a čiji je gubitak trajno obilježio majčin život. Otac je u ovom slučaju prisutan samo kao sjena. Majka je ta preko koje se prelama piščeva potraga za izgubljenim svijetom Mediterana iz njegove i mladosti njegove majke, za istrijanskim gradovima Pulom i Rovinjem, kakvi su postojali u njihovom sjećanju. Narativ je to prožet različitim neurastenijama, nemirima. Pripovjedač ispisuje ovu ispovijest sjećajući se trenutka u kojem saznaje da je majka umrla. Njenom smrću otvaraju se svi oni prostori, traume i doživljaji koji su obilježili pripovjedačevo djetinjstvo, ali i zauvijek odlazi u nepovrat jedno vrijeme. U fleševima sjećanja, između prizivanja majčinih dementnih i lucidnih rastrojstava u staračkom domu, Velikić kao pripovjedač obilazi sva ona mjesta koja su ostala urezana u njegovo pamćenje. Bilo kroz majčine priče, bilo kroz osobne doživljaje iz djetinjstva ili ponovno poslijeratno posjećivanje tih mjesta. Roman "Islednik” tako postaje rekonstrukcija jednog zauvijek potonulog vremena. U kojoj se, posebno kada sin u posthumnom pismu majci na kraju romana priznaje da se i kod njega pojavljuju obrisi demencije, sve manje razaznaje ko je sin, a ko je majka. Dolazi do srastanja, do ponovnog prelaska istog puta, sa gotovo istim ishodom.
Ali taj svijet majke i sina, što je druga dimenzija prošlosti, kod Velikića je i svijet zauvijek nestalog italijanskog življa. Koje nakon Drugog svjetskog rata napušta Istru. Svjedočanstvo o povijesnim nepravdama, koje se nužno ponavljaju. Uvijek neko napušta jedan prostor. Jedan svijet se urušava. Kao što se urušio svijet barona Hiterota ili Lizetin, tako je nepovratno propao i svijet pripovjedačeve majke. Kao i svijet samog pripovjedača. Jer on negdje u ključnom trenutku ovog romana, kako sam već kazao, srasta sa vlastitom majkom. Njen poraz postaje i njegov. Nemogućnost da se na bilo koji način preduprijedi neumitnost protoka vremena. Propadanje je jedina izvjesnost. Ostaju sjećanja. A ko garantuje da smo ono čega se sjećamo zaista živjeli?
Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: oslobodjenje.ba
Autor: Dragan Velikić
