Stvarnost vremena u kojem živimo, sveopšta ubrzanost, odsustvo mogućnosti da se u procesu jurnjave za egzistencijalnim izvorima duže zaustavi kako bi se promislila pozicija u ovom koordinatnom sistemu konfuzije, čovjeka stavljaju pred bezbrojna iskušenja i neizvjesnosti. Ne mislim da je ovo vrijeme po svojoj težini drugačije od svih drugih vremena. Savršenih trenutaka na planetarnoj razini nema, niti je zlatnih doba ikada bilo. Postojale su, jasno je, povremene pozlaćene godine, ali i ispod tih zlatastih naslaga nalazili su se neizostavno veliki lomovi i jadi čovječanstva. Ako se čovjek nije suočavao sa preprekama koje su danas nama nepremostive, jeste se suočavao sa drugom vrstom problema koji su u njegovom tadašnjem kontekstu bili neprelazne planine. Dakle, idealnih životnih uslova, čini se, nema. Ipak, rizikujući da zvučim kao poznavalac cjelokupnog vremena čovječanstva, usudio bih se reći da luđeg i haotičnijeg vremena od našeg sada nikada nije bilo. Ništa se u tim okvirima dakako ne može sa sigurnošću tvrditi, različite su nam optike u procesu posmatranja šizofrenosti koja nas okružuje. Ali mi uprkos toj nemogućnosti precizne spoznaje ostaje uvjerenje da je naše vrijeme ono koje prednjači po svojoj nepredvidivosti. Opet, istina je da se istorijski krugovi, zahvaljujući arhetipskim česticama našeg bitisanja u univerzumu, neprestano obnavljaju. U tom svom zatvaranju oni uvijek posjeduju dovoljnu dozu neophodne istosti i kontinuiteta, usvajajući uz to i znatnu količinu novuma koji omogućavaju da se kruženje nastavi. I kružim evo i sam pokušavajući ovdje razmrsiti nerazmrsive putanje ljudskog bivanja na Zemlji. Potvrđujem se i negiram u svom promišljanju. Vratolomnom stazom se uspinjem i još vratolomnije se survavam u ambise neodgovorljivosti. Pokušavam isplesti bilo kakvu jasnu šemu, a shvatam da je sve samo nagađanje. Ničim izazvana pretpostavka nastala kao plod pokušavanja da se spozna nešto više. Posao sam po sebi uzaludan, ali neophodan. Prije svega, da bi se samome sebi dalo do znanja da su mentalne avanture jedino što je izvjesno. Treba se samo prepustiti, konačnosti svakako ne smije biti. Svaki rukavac naizgled spoznatog dovoljan je da bi se potraga nastavila. 

Finansijsko more

Postoji nešto u toj potrazi što uočavam kao karakterističnu osobenost sadašnjeg trenutka. Količina otuđenosti od vlastite pozicije u životu i svijetu koju uočavam na licima svojih suživotnih saputnika, bilo da sa njima komuniciram stvarnosno ili virtuelno, ali i sebe samog, vodi me ka misli da je čovječanstvo danas postalo prostor izolovanih čahura, koje šalju signale jedna drugoj, ali među njima stvarnog dodira i komunikacije nema. U zaglušujućoj atmosferi informacione premreženosti, usljed nemogućnosti selekcije i apsorbovanja vrtoglavih količina podataka, ostajemo posve paralizovani u poimanju onoga što zaista jeste stvarnosno. Moglo bi se kazati da je ogrezlost u dimenzioni paralelizam prava sintagma koja opisuje naše konvulzijske kretnje kroz šumu mogućnosti (?). Živimo u limbu sa ubjeđenjem da sve poznajemo, da nam je sve dostupno, da svaku informaciju sa sigurnošću možemo savladati, da bismo sa druge strane upali u provaliju ogromnog neznanja, u koju nas je ponijela upravo bujica te, zaludne, sigurnosti u naše mogućnosti (?). Platforme na kojima stojimo, dakako čvrsto, toliko su nestabilne, a mi tako ubijeđeni da možemo podnijeti sve potrese. Neizostavni rezultat te naše sigurnosti jeste pad, težak i često ubojit. 

Roman "A tako je dobro počelo" autora Branka Rosića na dosljedan način propituje obezglavljenost današnjeg čovjeka. Njegovu potpunu uronjenost u haotičnost, ovakvu kakvu sam je nastojao misaono obuhvatiti u svom solilokviranju. Činjenica da ovaj roman dotiče tematiku uronjenosti čovjeka naše savremenosti u olako prihvaćenu brzinu kojom se ne stiže nigdje, ne predstavlja ga samog po sebi vrijednim književnim ostvarenjem. Međutim, način na koji Rosić transponuje sadašnjicu u ovaj roman, način njene umjetničke obrade i estetski postupci kojima se do autentičnih momenata dolazi preporučuju roman "A tako je dobro počelo" kao zanimljivo književno djelo. Pripovjedačko prvo lice obavještava nas da nam priču pripovijeda Dragan Lomić, marketinški stručnjak na vrhuncu karijere. Lomića krasi ono što je karakteristično, ili se bar tako misli, za većinu obnašatelja advertajzing i brokerskih poslova na današnjem neoliberalnom, u finansijsko more usidrenom, brodu. Moderan je, šarmantan i samouvjeren, neoženjen, sklon promiskuitetu i drogama. Sve to njegov život čini dinamičnim i zanimljivim. Zapravo sve mu to omogućava da se samouvjereno i suvereno kreće kroz raspomamljeni prostor političkih kampanja, lobiranja i reklamnih rješenja za čuvene svjetske brendove. Sve do onog trenutka dok se ne uhvati u vlastitom besmislu. Tada na scenu stupa jedno krhko i nesamouvjereno biće, koje izašlo iz vještačke ljušture sigurnosti počinje da se kruni pod zubima sistema koji ga nastoji proždrijeti (…)

U mreži brzine

Branko Rosić ispisuje roman koji se nešto tradicionalnijim čitaocima može učiniti kao brza urbana storija bez neke dublje "pouke". Ali način na koji Rosić pripovijeda ovu priču, prohodnim stilom i laganim ritmom bez suviše komplikovanja, uključujući u nju sve one jezičke karakteristike svijeta advertajzinga, svjedoči nam da je pisac na pravi način uhvatio temu o kojoj je ispisao roman. Tačnije, da je vjerodostojno, ali i umjetnički relevantno, dao sliku jednog života zarobljenog u mreže vlastite brzine. Ta prohodnost ovog romana nikako ne znači njegovu simplificiranost, već oslikava ispraznost jednog savremenog načina življenja. Samoću, koja je ispunjena lažnom puninom. Nemogućnošću da se savladaju stvarni razlozi pada, prilikom koje se bježi u imaginacije koje vode ka propasti. Upravo iznalazeći takva stilska rješenja, uspješno ih primjenjujući u strukturi romana, Branko Rosić postigao je da ovaj roman bude takav kakav jeste. Prazan, ogoljen, ali istinit. 

Autor: Đorđe Krajišnik
Izvor: Oslobođenje