„Papir“ Gorana Petrovića: Roman delta kroz reku kritike
Stoga renesansnu Italiju treba u romanu „Papir“ shvatiti kao ogledalo svake epohe, jer faktografija je sigurno manje bitna od osećanja i nemira koji izbijaju iz svake rečenice. Međutim, dozu idile i romantike unosi i podatak da je najveći deo romana posvećen napuljskoj kraljici Đovani, poznatoj kao Nezasita, preko čijeg se nadimka motivišu i erotski segmenti priče. Upravo zahvaljujući Đovaninom visokom položaju razotkrivaju se i sudbine njenih podanika, koji su redovno u ogromnoj senci dvora, ali bez kojih ne bi postojao ni simbol oko kojeg je Petrović satkao priču svog romana.
Da nije neizbrojivih anonimusa, od čijih je života i delanja sačinjen mozaik jedne epohe i kulture, ne bi taj mozaik, u konačnom svom obliku, pokazao lice kraljice Đovane, niti bi satkao zlatno doba humanizma koje kroz „Papir“ iskrsava u pomalo komičnom i parodičnom duhu. Autor nam donosi galeriju neobičnih likova, pa i neobičnih postupaka, kao što je dugogodišnji rat između dva krpara, koji možda ipak i nije tako neobičan, zbog svih mogućih i nemogućih razloga zbog kojih se inače ratuje i nastaju sukobi. Zašto onda da ne ratuju i krpari – kako bi se drugačije našli na papiru koji će ih sačuvati od zaborava?
Jer najbolje će ih od zaborava i sačuvati papir – a možda i ikonostas.
Autor: Dušan Milijić



















