Pinčonova „Probna faza“ je remek-delo paranoje pre i posle 11. septembra
Na ovu mudrost je protagonistkinja „Probne faze“, Maksin Tarnou trebalo da obrati pažnju. Ona više puta upada u opasnosti, neprestano govoreći sebi da je pametnija od toga. „Iznad Maksinine glave narasta paranoični oreol, ako ne i nimbus ubeđenosti“, ali ona svejedno uzima svoju beretu i ide u Montak, koji nije slučajno centar vojnih tajni i mesto gde Gabrijel Ajs, lice grupe „Oni“ u „Probnoj fazi“, gradi kuću.
Ajs, digitalni preduzetnik, vlasnik je firme hašslingerz koja preko vladinih ugovora o bezbednosti šalje novac misterioznim grupama sa Bliskog istoka, ali čini se da je i on samo alatka u svemu ovome – iako pretpostavlja da nije. Dok se hašslingerz halapljivo hrani propalim dotkom projektima, roman se ispunjava plašljivim nezadovoljnim ljudima, sa tipičnim Pinčonovim imenima. U međuvremenu, ono što je ostalo od „Silikonske aleje“ na Menhetnu i ostatka grada kreće se polako ka 11. septembru.
Nagoveštava se da „Oni“ znali, ali ne na očigledan način. Na tri strane nakon dešavanja 11. septembra, autor govori o društvu nakon napada. Pinčon piše: „Internet je eksplodirao i pretvorio se u karneval paranoika i trolova, pandemonijum komentara“, očigledno odbacujući klasičnu paranoju. Njegova meta: „...sile koje po svaku cenu moraju preuzeti kontrolu nad narativom što je brže moguće...“
Dok se Maksin kreće ovim prostorom od pre i posle, izbegavajući napade na nju i njene tehnološki potkovane momke, Zigija i Otisa, biva sve više fascinirana virtuelnim portalom Diparčer koji vodi do Dubokog veba, igrališta za hakere, ali i nečeg dubljeg, metafizičkog. Susreće se sa avatarima žrtava 11. septembra, „...neki nisu izražajniji od emotikona, drugi iskazuju raspon emocija od ushićenja sa žurke preko neprijatnosti zbog objektiva do potpune potištenosti, neki su statični, neki animirani gifovi, ciklični kao karma, izvode piruete, mašu, jedu ili piju ono što su držali na svadbi ili bar micvi ili večernjem izlasku u trenutku kada je blenda škljocnula.“
I da, opet je tu ta proza u ritmu džeza, ponekad divlja ponekad elegantna – koja je i sama indicija da se dešava nešto više od jeftine teorije zavere. Nešto poput onoga što zamišlja Slotrop na kraju „Gravity's rainbow“: „Mo-možda postoji mašina koja nas odvodi, u potpunosti, usisava nas kroz elektrode iz lobanje i odvodi u Mašinu i gde živimo večno sa drugim dušama koje se već tamo nalaze.“ To vam je Diparčer.
Autor: Čak Tvardi
Izvor: lasvegasweekly.com



















