„Planine Parnasa“ upotpunjuju viziju pesnika
Ni nedavno pojavljivanje Miloševog nedovršenog naučnofantastičnog eksperimenta, kojim se pesnik bavio između 1968. i 1971. godine, objavljenog pod nazivom „Planine Parnasa“, verovatno neće Milošu doneti nove sledbenike. 2013. godine u Poljskoj ga je objavio mali izdavač umesto nekog od krakovskih teškaša posvećenih objavljivanju njegovog celokupnog dela, pa predstavlja raritet. Neko će možda tvrditi da ono najbolje što se u njemu može naći jeste kompetentni uvod Stenlija Bila. Ne samo da je bacio svetlost na pozadinu nastanka romana kao i pesnikovog odustajanja od njega, već ga je smestio i u širi kontekst Miloševog rada i dela. Poredeći „Planine Parnasa“ sa veličanstvenim prizorom iz pesme „Izlazeće sunce“ (1974), Bil s pravom ističe njihovu međusobnu usaglašenost.
„Planine Parnasa“ nam govore nešto o pesniku uvučenom u različite struje političkih i društvenih promena koje su se širile Kalifornijom kasnih šezdesetih godina 20. veka. U ovoj napetoj viziji distopijske budućnosti, sile religije i totalitarizma se bore za srca i duše četiri lika – Karela, mladog buntovnika; Lina, astronauta; Petra, kardinala i Efraima, prognanog proroka. Suprostavljajući se raznim „izmima“ kao i riziku koji dolazi sa nekontrolisanim tehnološkim progresom i umanjenom ulogom umetnosti u društvu, Miloš se približio svojim najblistavijim trenucima koje je ostvario u poeziji i esejistici. Ako „Planine Parnasa“ čitamo kao alegoriju, onda ćemo ceniti koliko su zaokružena i nepokolebljiva bila Miloševa uverenja i ideje. Pisanje dela naučne fantastike danas nam možda deluje frivolno, čak i budalasto, ali kao pokušaj da upotpuni viziju pesnika koji je „oduvek težio prostranijoj formi“, ono savršeno funkcioniše. To što se fragment koji imamo završava nečim što podseća na pesmu, predstavlja samo dodatni užitak.
Izvor: worldliteraturetoday.org
Prevod: Vladimir Martinović



















