Planinski pustinjak Paolo Konjeti prikazuje u romanu otresite likove
Piščeva lična priča je doprinela privlačnosti ove knjige koju mnogi upoređuju sa romanima Elene Ferante. Sa 30 godina, Konjeti, umoran od gradskog života i ganut knjigom „Put u divljinu“ Džona Krakauera - istinitom pričom o američkom izletniku koji je nestao u divljinama Aljaske – napušta Milano i odlazi da živi kao pustinjak na preko 1 800 metara nadmorske visine. U memoarima koji su proistekli iz tog iskustva po imenu „Il Ragazzo Selvatico“, opisuje otresite, bezvremene likove dok njegov književni izraz poprima oblik njihove prostodušne iskrenosti: „Ne postoji divljina na Alpima“, napisao je, „već samo duga povest ljudskog prisustva“. Konjeti je očekivano postao neka vrsta amaterskog arheologa, istražujući tragove tog prisustva, suptilno mu i sam doprinoseći.
Radnja romana „Osam planina“ bavi se sličnom temom: radi se o usponu na mesto gde nema „gospodara, vojske, sveštenika“. Uspeh knjige delimično leži u njenom bazičnom romantizmu: civilizacija je toliko udaljena da skijaši deluju kao „vanzemaljci“, a jedino što krave sprečava da budu ljudi jeste njihova nemogućnost govora. Ali knjiga je postala bestseler i zbog toga što Italija prolazi kroz neku vrstu krize identiteta. Većina ljudi se žali da se zemlja nalazi pred konačnim ekonomskim sunovratom i da savremeni život nije tako dobar kako se mislilo. Pokret povratka zemlji raste, sa beskrajnim člancima u novinama koji se bave temama kao što je, na primer, nova generacija pastira: obrazovani Italijani koji napuštaju gradove da bi se uputili u planine i čuvali ovce. Na neki način, upravo to i Konjeti radi: marljivo radi na velikoj visini ne bi li za budućnost sačuvao italijansku prošlost.
Izvor: theguardian.com
Prevod: Vladimir Martinović



















