Pobuna robinja – prikaz romana „Svedočanstva“
U trenutku kada se „Sluškinjina priča“ zatvara Gilead je na vrhuncu moći, teror je sveprisutan, zatvori su puni, koncentracioni logori rade punom parom, verska policija širi strah, javna pogubljenja televizija redovno prenosi, ratovi radosno besne, dok vođa i njegova ekipa besramno lažu i zgrću novac. Roman „Svedočanstva“ (The Testaments), tome nasuprot, prati zalazak i urušavanje Gileada kroz likove tri žene čiji će se putevi ukrstiti na vrlo neočekivan način. Prva je tetka Lidija, jedan je od najmračnijih likova režima, gotovo svemoćna, pametna i beskrupulozna žena koja, na kraju života, ostavlja svedočanstvo o svojoj neslavnoj ulozi u Gileadu. Druga je Agnes Džemima, devojčica koja se sprema za ulogu supruge, što znači da će, čim dobije menstruaciju, postati žena nekome od zapovednika. O izboru supruga ona se, osim formalno, ne pita. Treća je Dejzi, devojka koja živi u Kanadi i koja će se, bez naročite sopstvene zasluge, naći u ulozi o kojoj nije mogla ni da sanja, da bi se, potom, obrela u Gileadu. To je kostur. Sve ostalo je književna majstorija koja se ne ispušta iz ruku do samoga kraja.
Nema sumnje, dakle, da je svojim distopijama Margaret Atvud pročačkala vrlo bolne tačke sadašnjosti, kao što su to u svoje vreme uradili i Hakslijev „Vrli novi svet“, Orvelova „1984“, ili, nedavno, „Herkul“ Miljenka Jergovića. Uostalom, uspešna distopija uvek nam govori o nama samima, ovde i sada. Ali postoji u „Svedočanstvima“ ideja koju Atvud izvlači iz tamnih naslaga prošlosti, onako, otprilike, kako rudar izvlači rudu iz dubine zemje, da bi tu ideju (rudu), pripovedačkom petljom, prebacila u budućnost i pustila je da radi. I ona, sasvim očekivano – radi. „Sluškinjina priča“ i „Svedočanstva“ priče su o ženama koje su, muškom voljom, svedene na matericu, ukras, produžetak batine, ili slučajni izvor muškarčevog zadovoljstva. Na ono, dakle, šta su žene u naročito mračnim periodima istorije i u naročito mračnim režimima – i bile. Da bi se, dakle, žene u Gileadu držale u pokornosti dopuštena su sva sredstva, a teror i (ne)obrazovanje su najefikasniji. „Svedočanstva“ pomno prate tehnike kojima se devojčice oblikuju i pripremaju za ulogu koju će, kad malo odrastu, biti prinuđene da pokorno igraju. Žene se u Gileadu, osim Tetaka, drže nepismenima, a škole za devojčice, pored obavezne verske nastave i časova lepog i smernog ponašanja, insistiraju na korisnim veštinama poput šivenja, kuvanja, brige o bebama, uz uporno utuvljivanje u glavu da je muškarac, bez ikakvog priziva, gospodar života i smrti. Poznato? Naravno. Ništa Margaret Atvud nije izmislila. Glavnu ulogu u oblikovanju devojčica igraju Tetke. Ali čak i Tetke prvoborkinje, surove spodobe koje su morale da ubijaju nevine ljude da bi preživele, podležu zakonima prirode i bivaju sve nemoćnije, a najmračnija među njima, Tetka Lidija, odlučuje da ostavi svedočanstvo o Gileadu iznutra, ali ne samo to. Najzad, Dejzi, devojka koja je odrastala u slobodi, sticajem okolnosti će se naći u Gileadu. Šok kojem će slobodno biće biti izloženo u susretu s autoritarnim režimom nije ništa manje od šoka kojem će biti izložene robinje Gileada u susretu sa slobodnim bićem. Utoliko su naročito uzbudljivi delovi romana u kojima se dve devojčice, koristeći ono malo manevarskog prostora što ga imaju, zalažući sopstveni život – opismenjavaju. Dostupna im je krajnje ograničena literatura, čak je i Biblija cenzurisana, ali već i to malo što će uspeti da osvoje rađa u njima ideju slobode. Biće to tiha pobuna robinja.
Ispisuje Margaret Atvud moćan roman o slobodi, neslobodi, dobrovoljnom ropstvu i odvažnosti, o inteligenciji i gluposti, o poniženju i neimanju izbora, o odanosti i izdajstvima, o političkom cinizmu i svireposti, ali i o samoubistvu kao činu slobode, a ne kukavičluka. Tanana ironija i savršeno uravnoteženi humor nisu spisateljicu napustili ni u ovom romanu, a sveopštem utisku doprineo je i jako lep prevod Aleksandre Čabraje.
Autor: Ivan Milenković
Izvor: nemo-casopis.com



















