Poslednji i prvi Džordanov roman – „Altajski ratnik“
Siže bi se, ako isključimo „spojlere“, možda mogao svesti ovako: pojila pustinjske oblasti zvane Ravnica se suše, što znači glad ali i loša predskazanja za narod Altajaca. U takvim okolnostima, njegov lider Vulfgar mora da zaštiti svoj narod i obezbedi njegovu budućnost protežući ga na tuđe teritorije. Da bi ispunio proročki zadatak i sačuvao sunarodnike, glavni junak ih pripovedač prinuđen je da uđe u rat sa golemim i nepokornim, dobro utvrđenim gradom Lantom… (Na prvim stranicama izdanja priložena je mapa toponima koja olakšava čitanje.)
Likovi „Altajskog ratnika“ su manje uobličeni od protagonista i antagonista naslova iz „Točka vremena“; Altajci su opisani vrlo ekonomično, što, međutim, omogućuje veću čitalačku imaginaciju. (Na kraju krajeva, i roman je kraći nego što bi Džordanovi poznavaoci mogli da očekuju – tristotinak stranica.) Međutim, ovo ne znači da glavni junak Vulfgar nije opisan plastično: možda je prebrz u odlukama i suprotstavljanju drugima kad oseti da je ugrožena njegova, i čast njegovog naroda, čiji je istinski ljubitelj. Radnja „Altajskog ratnika“ je ispripovedana na zabavan način, uz tečnu smenu opisa, dijaloga, akcija i magije (a prevod Ivana Jovanovića omogućuje fluidno čitanje). Drugim rečima, do neizbežnih ratno-fantastičkih zbivanja u kojima strategija ima ključnu ulogu, stiže se posredstvom brzog, agilnog i uzbudljivog čitanja. Ono što će osvežiti poznavaoce Džordanovog opusa jeste otvoren kraj. U tom smislu, neki čitaoci posle svega mogu da se zadovolje prognozom budućnosti koja očekuje Vulfgara, a drugi će ipak zamisliti nastavak priče. Ukoliko slučajno ima onih koji se nisu laćali Džordanovih dela, ova knjiga – i hronološki gledano – nudi izvrstan uvod u njih. Poznavaoci pak teško mogu razumeti do kraja „Točak vremena“, pa i sedam romana o Konanu, ukoliko ne pročitaju „Altajskog ratnika“. Ako to već nije jasno, kulturološki značaj izdanja je nesporan.
Autor: Domagoj Petrović



















