Pragovi vladike Gligorija
U krasnoj Laguninoj knjižari u Knez Mihailovoj u Beogradu kupio sam nedavno treće izdanje knjige proze Vladike Grigorija „Preko praga“. Knjiga o kojoj se govori na svakom koraku se pojavila tek krajem travnja, da bi tijekom samo dva mjeseca doživjela čak četiri izdanja, što je prosto nevjerojatno za naše knjiške (ne)prilike. „Laguna“ je, ilustracije radi, treće izdanje Grigorijeve knjige otisnula u 5.000 primjeraka. U međuvremenu je ova Vladikina knjiga promociju imala ne samo u Beogradu, nego i u Mostaru, kako i priliči. U središtu Eparhije ZHiP, u Grigorijevim dvorima, održana je konačno 2. srpnja i mostarska promocija Grigorijeve zbirke ispovjedne proze, o kojoj su govorili akademik Enes Karić, književnik i profesor teologije iz Sarajeva, leksikograf i pisac iz Zagreba Vlaho Bogić, liječnik i književnik iz Trebinja Dragan Kovač, te sam Vladika, koji je objasnio kako čovjek gdje god hodi i kako god ide, uvijek na nekom pragu, te da je stvar u tome kako prijeći te pragove. „Nekada su ti pragovi puni radosti, nekada strašni i neizdrživi“, rekao je Vladika.
I osobno sam veoma pažljivo prošao kroz Grigorijevu „ispovjednu prozu“ u prvom redu kao autor više knjiga iz domene kritičke kulture sjećanja i interkulturalnog razumijevanja, pa ću izdvojiti kako je Vladika i ovom zgodom u Mostaru iznimno mudro poručio: „Moj stalni cilj je da ne pristanemo na ukidanje različitosti u Bosni i Hercegovini, ljudi su ljudi bez obzira na koju se naciju, vjeru ili religiju pozivaju, s druge strane da pokažemo da su neljudi samo neljudi, ma kako da se zovu“. Dakako, vrijedi podvući da je kazao kako je Mostar „sada najvažniji grad za mene, jer prosto u njemu služim i živim, a i Mostar je to što u sebi sadrži moja knjiga – ljepota u različitosti“.
U medijima su se – već prema očekivanju – uslijed silne neobrazovanosti i intelektualne lijenosti odmah akcenti stavili na dokidanje oformljenih nacionalnih identiteta u BiH, što vladiki Grigoriju i autoru ispovjedne proze „Preko praga2 nije bilo ni na kraj pameti. On poštuje oformljene identitete, ali podvlači važnost ljudskosti, ćudorednosti kod njih sviju, pa se u konačnici ljudi i razlikuju samo po tomu jesu li ljudi ili neljudi!
U Grigorijevoj prozi se snažno isprepliću i teologija i sjećanja i osjećanja, što postaje vidljivo već u prvim pripovijestima u knjizi posvećenim pravoslavnim manastirima u Žitomisliću i Ostrogu, ili Zavali, odnosno na samom kraju zbirke u pripovijesti posvećenoj manastiru Tvrdoš. Vladiki je Žitomislić važan u njegovoj povijesno-teološkoj dimenziji kao „manastir vaskrsenja“, u čijem je bukvalnom vaskrsenju poslije rušenja u posljednjem ratu i sam sudjelovao kao vladika Eparhije ZHiP, 2005. godine. Žito kao hljeb, a Misao kao Logos, naslanja se vladika Grigorije na objašnjenja vladike Atanasija, pa Žitomislić „čeka i otvoreno prima sve, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, neprestano svjedočeći stradanje i objavljujući Vaskrsenje“. Znam da oni koji su rušili bilo koju, uključivo i ovu pravoslavnu svetinju u posljednjem ratu, ili Saborni hram u Mostaru, ne žele ni čuti ove vrsti podsjećanja, jednako kao što ni ideološki sljedbenici onih koji su krivi za strašni zločin u Pribilovcima, 1941., mjestu u neposrednoj blizini Hutova blata, ne osjećaju nikakvu grižu savjesti, a morali bi na koljenima puzati i moliti za oprost grijeha tobož počinjenih u hrvatsko ime.
Ostrog je, pak, sveto mjesto za pravoslavne vjernike u crnogorskim stijenama u blizini Nikšića, u kojemu je i zamonašen budući vladika Grigorije, koji je taj visoki episkopski-biskupski čin zaslužio već s 31. godinom života. Uz Ostrog se vežu, pak, čudotvorne moći svetog Vasilija Ostroškog, rođenog u Popovom polju, o kojemu nažalost ništa ne znaju ni Hercegovci islamske i katoličke vjere. Unutar Grigorijeve ispovjedne proze nalazi se i pripovijest posvećena manastiru Zavali na rubu Popova polja, unutar čijih zidina je učio pisati i čitati budući pravoslavni svetac Vasilije. I ovo je mjesto je tijekom posljednjeg rata pretrpjelo ni krivo ni dužno surovu odmazdu poslije prešućenog zločina učinjenog u Ravnom šest mjeseci prije službenog početka rata u BiH. Meni i Ravno i Zavala pokazuju, pak, kako je teško misliti uzajamne tragedije u njihovoj prokletoj negativnoj dijalektici zla!
Osobno me se dojmila i Grigorijeva pripovijest „Kamena suza“, posvećena proti Stevanu Pravici i stradanju 79 nevinih trebinjskih Srba, 12. kolovoza 1914. godine. Radilo se o svirepoj odmazdi Austrougarske carevine nad uglednim Srbima u Trebinju poslije ubojstva nadvojvode Ferdinanda i supruge mu Sofije u Sarajevu, o čemu se ćuti izvan srpskog i pravoslavnog konteksta. Uostalom, u već spomenutoj pripovijesti o Zavali opisana su i stradanja Srba u Doljanima i Gornjem Hrasnu na početku Drugog svjetskog rata, te i posebice stradanja pravoslavnog sveštenika Georgija, kojeg su početkom svibnja 1941. ustaše naredile ubiti. Naredbu nisu ispoštovali ustaše Šaban Elezović i Mujo Galešić, nego su pomogle Georgiju da pobjegne, pa će im se dobro vratiti dobrim poslije Drugog svjetskog rata.
Mogu zamisliti da je sve i do posljednje riječi istinito zapisano od strane vladike Grigorija što je čuo i o zločinima u Prvom i u Drugom i u posljednjem ratu nad Srbima, pa ću ipak ovdje izdvojiti pokajničku ispovijed jednog HOS-ovca po imenu Sakib, koji je sudjelovao u miniranju pravoslavnog Sabornog hrama u Mostaru. Ova pripovijest ima sve elemente biblijske naracije, jer Sakib poslije rata dolazi na mjesto zločina i prosi pred ruševinama hrama u čijem je spaljivanju i miniranju sudjelovao, pa se čak i povjerava pravoslavnom svešteniku, da bi se na kraju spalio ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu. „Svaka naša tragedija uvijek bi započinjala napadom na drugoga, a završila bi se samopovrđivanjem", andriševski je mudro priveo kraju Vladika priču o Sakibu. Mogao bih izdvojiti iz Vladikine pripovjedačke niske i ispovjednu pripovijest „Živa voda“, u kojoj se svjedoči o stradanju sarajevskih Srba, ali tako što u prvi plan dospijevaju prekrasne ljudske naravi jednog muslimanskog liječnika i njegove obitelji, koja će štititi srpsko dijete tijekom posljednjeg rata kao vlastito.
Preporučit ću pažljivom iščitavanju i iznimno nježne pripovijesti „Anja“ o preranoj smrti jedne mlade, umne i senzibilne žene, koju će Vladika obzirno sahraniti unutar zidina trebinjskog manastira Tvrdoš, u kojemu je Vladika naučio – pored ostalog – razumijevati prostor kao vrijeme. Igrom slučaja upoznao sam i Anjinu majku kad sam prošle godine bio privilegiran gostovati na jednom simpozijumu u Trebinju („Teologija u javnoj sferi“) u organizaciji Eparhije ZHiP. Ona se poslije Anjine nesreće preselila iz Sarajeva u Trebinje, kako bi bila u Anjinoj blizini, objasnio mi je moj prijatelj Branislav Rajković, Đakon SPC-a i tajnik vladike Grigorija. On me je upoznao i s Anjinim bratom Markom V., veoma obrazovanim i umnim mladim doktorom teologije. To je uostalom ona skupina teologa unutar SPC-a koji su nedavno podržali Darwinovu teoriju evolucije. U svakom slučaju sam tijekom ovih susreta konačno i razumio da je tajna karizme vladike Grigorija u sposobnosti da pronikne u duše mladih ljudi, u daru da poveže vlastitu inteligenciju, mudrost i dobrotu s tim mladim ljudima, koji potom stasavaju s njim i još ga k tomu i obožavaju. Uostalom, spomenuti simpozij „Teologija u javnoj sferi“ je ne samo posvjedočio karizmu vladike Grigorija, nego je – onako uzgred – učinio ubavi gradić na obalama Trebišnjice još ubavijim.
Nastupio sam i u Trebinju, zajedno s muftijom mostarskim Salemom ef. Dedovićem i docentom na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu Zoranom Devrnjom, kao agnostički profesor kako bih ukazao da u pluralnom svijetu kakofoničnih glasova i interesa put do polifonije i mira među ljudima vodi preko doprinosa prosvijećene politologije i iste takve teologije. Pri tomu sam se pozvao na prekrasnu metodološku sugestiju pokojnog profesora Ulricha Becka da za početak svi odustanemo od „metodološkog nacionalizma“, to jest da se ne zatvaramo u preuske nacionalne ili vjerske granice, jer bi to bio prvi korak i do razvrgavanje kontraproduktivne sprege religijskog i nacionalnog. A mogao bi biti i prvi korak u pravcu odustajanja od „containment policy“, politike zagđivanja mđusobno bliskih kultura, vjerozakona i svjetonazora. Učinilo mi se već tada da je vladika Grigorije svjestan ovih izazova. U konačnici, zbirka ispovjedne proze „Preko praga“ me je u ovo i uvjerila!
Autor: Mile Lasić
Herzegovina, srpnja 2017.
Autor je (agnostički) profesor Univerziteta u Mostaru
Izvor: danas.rs
I osobno sam veoma pažljivo prošao kroz Grigorijevu „ispovjednu prozu“ u prvom redu kao autor više knjiga iz domene kritičke kulture sjećanja i interkulturalnog razumijevanja, pa ću izdvojiti kako je Vladika i ovom zgodom u Mostaru iznimno mudro poručio: „Moj stalni cilj je da ne pristanemo na ukidanje različitosti u Bosni i Hercegovini, ljudi su ljudi bez obzira na koju se naciju, vjeru ili religiju pozivaju, s druge strane da pokažemo da su neljudi samo neljudi, ma kako da se zovu“. Dakako, vrijedi podvući da je kazao kako je Mostar „sada najvažniji grad za mene, jer prosto u njemu služim i živim, a i Mostar je to što u sebi sadrži moja knjiga – ljepota u različitosti“.
U medijima su se – već prema očekivanju – uslijed silne neobrazovanosti i intelektualne lijenosti odmah akcenti stavili na dokidanje oformljenih nacionalnih identiteta u BiH, što vladiki Grigoriju i autoru ispovjedne proze „Preko praga2 nije bilo ni na kraj pameti. On poštuje oformljene identitete, ali podvlači važnost ljudskosti, ćudorednosti kod njih sviju, pa se u konačnici ljudi i razlikuju samo po tomu jesu li ljudi ili neljudi!
U Grigorijevoj prozi se snažno isprepliću i teologija i sjećanja i osjećanja, što postaje vidljivo već u prvim pripovijestima u knjizi posvećenim pravoslavnim manastirima u Žitomisliću i Ostrogu, ili Zavali, odnosno na samom kraju zbirke u pripovijesti posvećenoj manastiru Tvrdoš. Vladiki je Žitomislić važan u njegovoj povijesno-teološkoj dimenziji kao „manastir vaskrsenja“, u čijem je bukvalnom vaskrsenju poslije rušenja u posljednjem ratu i sam sudjelovao kao vladika Eparhije ZHiP, 2005. godine. Žito kao hljeb, a Misao kao Logos, naslanja se vladika Grigorije na objašnjenja vladike Atanasija, pa Žitomislić „čeka i otvoreno prima sve, i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju, neprestano svjedočeći stradanje i objavljujući Vaskrsenje“. Znam da oni koji su rušili bilo koju, uključivo i ovu pravoslavnu svetinju u posljednjem ratu, ili Saborni hram u Mostaru, ne žele ni čuti ove vrsti podsjećanja, jednako kao što ni ideološki sljedbenici onih koji su krivi za strašni zločin u Pribilovcima, 1941., mjestu u neposrednoj blizini Hutova blata, ne osjećaju nikakvu grižu savjesti, a morali bi na koljenima puzati i moliti za oprost grijeha tobož počinjenih u hrvatsko ime.
Ostrog je, pak, sveto mjesto za pravoslavne vjernike u crnogorskim stijenama u blizini Nikšića, u kojemu je i zamonašen budući vladika Grigorije, koji je taj visoki episkopski-biskupski čin zaslužio već s 31. godinom života. Uz Ostrog se vežu, pak, čudotvorne moći svetog Vasilija Ostroškog, rođenog u Popovom polju, o kojemu nažalost ništa ne znaju ni Hercegovci islamske i katoličke vjere. Unutar Grigorijeve ispovjedne proze nalazi se i pripovijest posvećena manastiru Zavali na rubu Popova polja, unutar čijih zidina je učio pisati i čitati budući pravoslavni svetac Vasilije. I ovo je mjesto je tijekom posljednjeg rata pretrpjelo ni krivo ni dužno surovu odmazdu poslije prešućenog zločina učinjenog u Ravnom šest mjeseci prije službenog početka rata u BiH. Meni i Ravno i Zavala pokazuju, pak, kako je teško misliti uzajamne tragedije u njihovoj prokletoj negativnoj dijalektici zla!
Osobno me se dojmila i Grigorijeva pripovijest „Kamena suza“, posvećena proti Stevanu Pravici i stradanju 79 nevinih trebinjskih Srba, 12. kolovoza 1914. godine. Radilo se o svirepoj odmazdi Austrougarske carevine nad uglednim Srbima u Trebinju poslije ubojstva nadvojvode Ferdinanda i supruge mu Sofije u Sarajevu, o čemu se ćuti izvan srpskog i pravoslavnog konteksta. Uostalom, u već spomenutoj pripovijesti o Zavali opisana su i stradanja Srba u Doljanima i Gornjem Hrasnu na početku Drugog svjetskog rata, te i posebice stradanja pravoslavnog sveštenika Georgija, kojeg su početkom svibnja 1941. ustaše naredile ubiti. Naredbu nisu ispoštovali ustaše Šaban Elezović i Mujo Galešić, nego su pomogle Georgiju da pobjegne, pa će im se dobro vratiti dobrim poslije Drugog svjetskog rata.
Mogu zamisliti da je sve i do posljednje riječi istinito zapisano od strane vladike Grigorija što je čuo i o zločinima u Prvom i u Drugom i u posljednjem ratu nad Srbima, pa ću ipak ovdje izdvojiti pokajničku ispovijed jednog HOS-ovca po imenu Sakib, koji je sudjelovao u miniranju pravoslavnog Sabornog hrama u Mostaru. Ova pripovijest ima sve elemente biblijske naracije, jer Sakib poslije rata dolazi na mjesto zločina i prosi pred ruševinama hrama u čijem je spaljivanju i miniranju sudjelovao, pa se čak i povjerava pravoslavnom svešteniku, da bi se na kraju spalio ispred Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu. „Svaka naša tragedija uvijek bi započinjala napadom na drugoga, a završila bi se samopovrđivanjem", andriševski je mudro priveo kraju Vladika priču o Sakibu. Mogao bih izdvojiti iz Vladikine pripovjedačke niske i ispovjednu pripovijest „Živa voda“, u kojoj se svjedoči o stradanju sarajevskih Srba, ali tako što u prvi plan dospijevaju prekrasne ljudske naravi jednog muslimanskog liječnika i njegove obitelji, koja će štititi srpsko dijete tijekom posljednjeg rata kao vlastito.
Preporučit ću pažljivom iščitavanju i iznimno nježne pripovijesti „Anja“ o preranoj smrti jedne mlade, umne i senzibilne žene, koju će Vladika obzirno sahraniti unutar zidina trebinjskog manastira Tvrdoš, u kojemu je Vladika naučio – pored ostalog – razumijevati prostor kao vrijeme. Igrom slučaja upoznao sam i Anjinu majku kad sam prošle godine bio privilegiran gostovati na jednom simpozijumu u Trebinju („Teologija u javnoj sferi“) u organizaciji Eparhije ZHiP. Ona se poslije Anjine nesreće preselila iz Sarajeva u Trebinje, kako bi bila u Anjinoj blizini, objasnio mi je moj prijatelj Branislav Rajković, Đakon SPC-a i tajnik vladike Grigorija. On me je upoznao i s Anjinim bratom Markom V., veoma obrazovanim i umnim mladim doktorom teologije. To je uostalom ona skupina teologa unutar SPC-a koji su nedavno podržali Darwinovu teoriju evolucije. U svakom slučaju sam tijekom ovih susreta konačno i razumio da je tajna karizme vladike Grigorija u sposobnosti da pronikne u duše mladih ljudi, u daru da poveže vlastitu inteligenciju, mudrost i dobrotu s tim mladim ljudima, koji potom stasavaju s njim i još ga k tomu i obožavaju. Uostalom, spomenuti simpozij „Teologija u javnoj sferi“ je ne samo posvjedočio karizmu vladike Grigorija, nego je – onako uzgred – učinio ubavi gradić na obalama Trebišnjice još ubavijim.
Nastupio sam i u Trebinju, zajedno s muftijom mostarskim Salemom ef. Dedovićem i docentom na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu Zoranom Devrnjom, kao agnostički profesor kako bih ukazao da u pluralnom svijetu kakofoničnih glasova i interesa put do polifonije i mira među ljudima vodi preko doprinosa prosvijećene politologije i iste takve teologije. Pri tomu sam se pozvao na prekrasnu metodološku sugestiju pokojnog profesora Ulricha Becka da za početak svi odustanemo od „metodološkog nacionalizma“, to jest da se ne zatvaramo u preuske nacionalne ili vjerske granice, jer bi to bio prvi korak i do razvrgavanje kontraproduktivne sprege religijskog i nacionalnog. A mogao bi biti i prvi korak u pravcu odustajanja od „containment policy“, politike zagđivanja mđusobno bliskih kultura, vjerozakona i svjetonazora. Učinilo mi se već tada da je vladika Grigorije svjestan ovih izazova. U konačnici, zbirka ispovjedne proze „Preko praga“ me je u ovo i uvjerila!
Autor: Mile Lasić
Herzegovina, srpnja 2017.
Autor je (agnostički) profesor Univerziteta u Mostaru
Izvor: danas.rs
Autor: Vladika Grigorije
