Prikaz autobiografije Mišel Obame „Moja priča“ – Okrenuta prema napretku
Knjiga „Moja priča“ donosi dosta neformalnih mikroeseja, od kojih su posebno zanimljivi oni koji se kreću oko pripadnosti crnoj manjini, što je glavna junakinja u punoj meri osetila kad se upisala na Univerzitet Prinston. Ništa joj nije smetalo da u praksi krši stereotipe i da nastoji da ide putem alternative, mada priznaje da možda nije preduzela dovoljno napora da se integriše u društvo svojih belih „cimerki“. I da se knjiga okončava poglavljem u kojem glavna junakinja ima dvadeset pet godina i posao u struci „težak“ deset hiljada dolara mesečno, bilo bi to zaokruženo memoarističko štivo o ostvarenom američkom snu (uprkos srazmerno lošim startnim pozicijama glavne junakinje). No tek od tada, „Moja priča“ zapravo istinski počinje. Mišel poslom upoznaje Baraka, viđa se s njim, u skladu sa svojim već izgrađenim jakim karakterom rizikuje menjajući radno mesto za drugo, slabije plaćeno, ali više u skladu sa ličnom prirodom, zasniva brak… Prijatan paradoks knjige jeste u tome što, iako bi se moglo očekivati drugačije, pišući o trodecenijskoj vezi s bivšim predsednikom SAD, autorica kao da je otvorenija nego dok opisuje manje osetljiv deo sopstvenog života.
Od završnog dela „Moje priče“ preko celine „Naša priča“, čitalac se susreće sa zajedničkim problemima Mišel i Baraka Obame poput: dobijanje prve kćerke putem veštačke oplodnje, bračni problemi usled njegovih stalnih odsustava zbog političke angažovanosti, zajednički odlasci kod psihijatra, njeno opiranje a zatim nevoljno pristajanje na ideju da on postane predsednički kandidat, zajednički rad na tome… Međutim, problemi ne prestaju ni kada je porodični politički san ostvaren. Naprotiv, Mišel se suočava sa pitanjima poput: kako vaspitavati kćerke tako da život pod staklenim zvonom ne utiče previše na njihov karakter, kako podneti muževljevu prezauzetost i krize usled rivalskog lansiranja neistina o Baraku i, na kraju krajeva, ulogu „prve dame“. Baš kad bi se moglo učiniti da se autorka previše žali na težinu maltene svakog koraka koji je morala da napravi kao supruga predsednika Sjedinjenih Država, Mišel Obama pravi neku vrstu samokritike kojom tekst ponovo priziva punu čitalačku pažnju.
U najsugestivnije stranice treće celine knjige („Priča i dalje traje“) spadaju opis pobede Donalda Trampa na predsedničkim izborima 2016. i „jutra posle“. Doduše, po zanimljivosti ne zaostaju mnogo ni oštra mikroanaliza ličnosti aktuelnog prvog čoveka SAD. Mišelina poruka je da ni posle poraza, društvo ne sme da bude izgubljeno. „Morali smo da ostanemo odlučni, okrenuti prema napretku.“ Citirana rečenica zaokružuje Mišelinu životnu poruku, čiji se refleksi protežu na celu knjigu – zbog više razloga, jedno od najkomercijalnijih memoarističkih štiva ikada.
Autor: Domagoj Petrović



















