Prikaz ciklusa romana „Spori povratak kući“: Poetički preokret
Razlike u pristupu zahvatile su i Handkeove intertekstualne i tematske opsesije. Ako su „Golmanov strah od penala“ i „Nesreća bez želja“ Austrijančev odgovor na kamijevsko-kafkijansko modernističko bavljenje otuđenjem, tetralogija „Spori povratak kući“ usmerena je na jedinku i njen identitet i na opsesije klasičnije umetnosti.
Celokupan četvoroknjižni ciklus već naslovom priziva Homerovu „Odiseju“. Svaki osoben umetnik radikalno menja kontekst pojmova koje intertekstualno obrađuje, a Handke je za početak teško mogao da izabere oprečnije poprište zbivanja Grčkoj i, u krajnjem slučaju, Mediteranu i Evropi, nego što je to Aljaska. Onde geolog Valentin Zorger pokušava da sprovede svoje istraživanje prirode i spremi se na povratak kući.
Dok „Golmanov strah od penala“ započinje u Beču i završava u jednom pograničnom austrijskom gradiću, a „Nesreća bez želja“ većinu opšteg okvira nalazi na selu, prebivalište glavnog junaka „Sporog povratka kući“ okruženo je tek ponekim zdanjem i ledom. Zorger u početnom delu ciklusa dospeva do Menhetna, a pripovedač njegovo nedovršeno teorijsko bavljenje prirodom menja njenim usputnim, ali supstancijalnim, tretmanom u praksi kojim se produbljuju izvesne geteovske opsesije. Dok je nemački romantičarski pesnik u svom konceptu denaturalizacije prirodu sveo na haos simbola koji jedino umetnost može da dovede u red, Handke je takvu oblikotvornu funkciju dao jeziku što pretvara geteovsku teoriju u praksu. Konačno, drugi roman iz četvoroknjižja „Pouka Sent Viktoara“ (1980) započinje motom – Geteovim citatom. Ovde Zorger pripoveda iz prvog lica, dok naracija „Sporog povratka kući“ protiče iz trećeg. Geolog se vraća u Evropu i otvoreno u svom motrenju prirode uspostavlja paralele s načinom na koji su je videli, a kroz nju i sebe same, klasičniji slikari poput Sezana ili Rembranta.
U prva dva dela četvoroknjižja siže je zanemaren u odnosu na potragu za identitetom i (njegovom) prirodom. Uloga radnje pojačana je u preostala dva štiva. U „Detinjoj povesti“ (1981) glavni junak razvodom biva upućen na svoju malu ćerku. U delu je geografski fokus „sporog povratka kući“, započetog u Americi i nastavljenog po Evropi, sužen na putanju Pariz–Austrija, a ponovno osvajanje ličnih korena privedeno je kraju. Devojčica ima i ulogu da zaokruži simbolički sloj identitetskog ciklusa, jer detinjstvo je polazište identiteta. Istovremeno, ako „povest“ rešeno otvara pitanje porodice, završna drama „Kroz sela“ ga zatvara. U njoj se autorov alter ego Gregor, nakon smrti roditelja, vraća ostatku familije: sestri i bratu. Promena pripovedačkog modela dramskim smišljeno simbolički podriva dotadašnji narativni sistem: ako je proza svojstvenija istraživanju jedinke i njenog najbližeg poroda, komad je pogodniji ispitivanju spoljašnjosti i šireg broja junaka jer se, na kraju krajeva, piše za publiku u neposrednom, pozorišnom, vidu. Takođe, rasturanje narativnog modela logično prati zamene bavljenja unutrašnjim svetom, prirodom (!), bavljenjem vanjskim. Tako je ciklus „Spori povratak kući“, koji je uneo preokret u poetiku velikog austrijskog pisca pa ga je nužno pročitati da bi ona mogla da bude shvaćena, zaokružen na najprikladniji i najprirodniji mogući način.
Autor: Domagoj Petrović



















