Prikaz klasika „Kockar“: Strast koja proždire i menja živote
Veliko je zadovoljstvo čitati Dostojevskog (1821–1881)! Jedan od najznačajnijih pisaca 19. veka (uz svog savremenika i sunarodnika Tolstoja verovatno i najznačajniji), realist sa „velikom ruskom dušom“, autor je čiji značaj i uticaj ne bledi, već s vremenom postaje sve jači, a njegova dela se danas čitaju sa istom strašću kao pre 150 godina. U pitanju je, spora nema, klasik sa velikim „K“.
Kratki roman „Kockar“ (1866) smešten je u impresivnoj bibliografiji Dostojevskog između „Zločina i kazne“ i „Idiota“, dva remek-dela svetske književnosti, a Laguna ga, u prevodu Milosava Babovića, objavljuje u okviru edicije Za sva vremena (u kojoj se takođe nalaze romani „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića i „Sutra je novi dan“ Margaret Mičel, oba sjajna i nezaobilazna za sve koji vole pisanu reč).
„Kockar“, iako po obimu znatno zaostaje za najpoznatijim romanima Dostojevskog, jedno je izuzetno pronicljivo i sveobuhvatno delo. Glavna tema romana je kockarska strast (dobro poznata i samom piscu), koja proždire junake „Kockara“ i menja im živote, sve to dato iz vizure Alekseja Ivanoviča, mladog čoveka koji na kocku stavlja i ono što mu je najdragocenije: ljubav. Na molbu devojke u koju je zaljubljen, Aleksej odlazi u kockarnicu, sasvim neočekivano osvaja pristojnu svotu, i tako u sebi otkriva strast prema ruletu. Priča je ispričana kroz bolno iskrenu ispovest mladog čoveka, glavnog junaka i pripovedača. Svako od sedamnaest poglavlja „Kockara“ u središtu ima novi doživljaj iz života Alekseja Ivanoviča u kojima se, kroz njegove odnose sa drugim likovima, oslikavaju društveno-socijalne prilike tog vremena.
Intenzivan pripovedački tempo
Na 200 stranica Dostojevski donosi priču o mladom učitelju u službi rasipnog ruskog generala, udovca, koji je sa svojom svitom na odmoru u nemačkom banjskom gradiću Ruletenburgu (veoma prigodno ime, nema šta!). Alekseju Ivanoviču se veoma dopada Polina Aleksandrovna, generalova poćerka, i njih dvoje imaju poseban odnos koji, tako bar izgleda, lako može da se razvije u ljubav. General sa nestrpljenjem očekuje vesti o smrti svoje bogate tetke Antonide Vasiljevne, jer bi mu pozamašno nasledstvo omogućilo da oženi madmoazel Blanš, lepom i beskrupuloznom pustolovkom. Ali kako to već obično biva u romanima, stvari se komplikuju...
Naravno, tu su i drugi likovi, pre svega Englez Estli, koji u „Kockaru“ predstavlja glas razuma i proračunatosti, i Francuz De Grije, Aleksejev suparnik za Polininu naklonost, „Francuščić“ koji našem junaku zagorčava život i kod njega izaziva nalete ljubomore. Dostojevski u svom romanu daje i osvrt na ponašanje Rusa u inostranstvu, njihovu razmetljivost i neumerenost, a sve to kroz prikaz odnosa sa predstavnicima drugih naroda, koji se, pisac to u više navrata podvlači, ne prepuštaju tako lako strastima i imaju mnogo pragmatičniji odnos prema životu. Galerija likova je zaista raznovrsna i živopisna, a u tom mnoštvu se izdvaja babuška Antonida, žena od sedamdeset pet godina koja „odbija da umre“ i koja se, na užas generala, u Ruletenburgu takođe prepušta kockarskoj strasti.
Dostojevski je „Kockara“ napisao za svega dvadeset sedam dana kako bi ispunio obavezu prema svom izdavaču (i obezbedio novac potreban da isplati nagomilane dugove), ali u njemu ništa nije zbrzano ili nepromišljeno. Radnja je zbijena, intenzivna, pripovedačkog predaha nema, pristup je primetno drugačiji u odnosu na obimnije romane Dostojevskog čiji obim diktira drugačiji pripovedački tempo. Iako Dostojevski pripada stilskoj formaciji realizma, u „Kockaru“ se sasvim lako može prepoznati i nasleđe romantizma, što ovaj roman čini pitkijim za čitanje, manje suvoparnim, a ništa manje istinitim.
Autor: Đorđe Bajić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 44



















