Besplatna dostava za porudžbine iznad 3000 RSD

bukmarker

Prikaz knjige „Dripačka rapsodija“: Sreća kao prirodno stanje

Iako ne mora biti najvažniji podatak, sigurno će se tokom čitanja „Dripačke rapsodije“ javiti pretpostavka da je Aleksandar Bilanović napisao putešestvija i avanture Edvarda Nikolića najvećim delom na osnovu sopstvenog životnog iskustva, tim pre što su detalji iz autorove biografije umnogome saglasni sa radnjom same knjige.

I da jeste tako, a i da nije, „Dripačka rapsodija“ ne ostavlja mesta za ravnodušnost, jer sve i da je Bilanović doslovce preneo u knjigu ono što je sâm doživeo, fascinantan je autorov životni put koji se može nazvati svojevrsnom odisejom, i to ne samo u metaforičnom smislu.

A kad bi se pretpostavilo da je knjiga zasnovana na fikciji, opet bi bez daha ostavila autorova mašta, koja očigledno nema granica, pa i kad se granice ispreče, one se same od sebe brišu, kao što se pred nagonom za putovanjima i za otkrivanjem nepoznatih svetova brišu formalne, nacionalne i državne.

Najzad, da knjiga bude zanimljiva i da se doživljaji Edvarda Nikolića pročitaju u jednom dahu nesumnjivo doprinosi i autorov stil, koji je toliko neposredan da maltene uvlači čitaoca u priču i omogućava mu da zamisli kako je lično prisustvovao avanturama glavnog junaka. Ili da, u najmanju ruku, poželi da i sâm prođe kroz takvu katarzu, koliko god ona bila neizvesna, opasna, možda i prenagljena, a u nekim trenucima i veoma bolna.

Stoga je, od svih puteva i putovanja na koja je pošao i sa kojih se vratio Edvard Nikolić, najbitniji put Aleksandra Bilanovića do čitalaca, odnosno do njihovog poverenja, čime se oni pretvaraju u pažljive slušaoce, a za to je, pre svega, neophodna iskrenost.

Nije lako postići iskrenu iskrenost (pleonazam bez kojeg se u ovom slučaju ne može) kad se svaki događaj sagledava iz ličnog ugla, ali Bilanović je svog pripovedača i ujedno glavnog junaka načinio tako da je uvek svestan svojih grešaka, i kad sklizne u porok, i kad pređe granice zakona, i kad krene ka dnu ispod kojeg ga čeka još dublje dno.

Sa druge strane, pripovedač ne skriva zadovoljstvo dok pliva u hedonizmu evropske dekadencije, niti skriva svoje iskonske fantazije dok se prepušta paganskim ritualima južnoameričkih starosedelaca, pa i takav ispovedni ton doprinosi neposrednosti između autora i čitaoca.

Od beogradskog asfalta, preko londonskih noćnih klubova, do amazonskih prašuma, prati se jedan nesvakidašnji životni put, ali koliko god da glavni junak upada u neobične događaje, koliko god da susreće neobične ljude, koliko god da za svoja putovanja bira egzotične krajeve, to opet izgleda kao da je nadohvat ruke svakom čoveku, tim pre što se o svemu i piše kao da je uobičajeno i svakodnevno.

I kao što je sreća prirodno stanje koje se nesvesno narušava, tako bi i naizgled nedostižna putešestvija iz „Dripačke rapsodije“ mogla biti prirodni nagon kome uopšte ne treba odolevati, ali ipak nije mnogo onih koji su se tome nesputano prepustili.

Da li je bolje biti vidljiv u epicentru metropole ili se skloniti u nevidljivoj zabiti džungle, to je pitanje koje ostaje otvoreno i koje će autora, izgleda, opsedati i nakon završene knjige. Naslov jednog poglavlja možda najbolje oslikava svu relativnost civilizacije i divljine, ali i relativnost bilo kakve striktne podele.

Bilanović je inače sklon igri rečima, naročito veštim unošenjem opscenih izraza tamo gde nisu očekivani, ali opet nisu ni suvišni, pogotovu što su tradicionalne psovke često zamaskirane i ostaju na nivou aluzije, ali – jasne aluzije.

Ostaci grada Maču Pikču u peruanskim Andima dobro su poznata turistička destinacija, pa koliko god da su već samim turizmom postali deo civilizacije, opet se nisu otrgli od divljine, bez koje i ne bi bili to što jesu. A kad se na tradicionalni naziv grada samo doda izraz „materinu“ (baš u tom obliku, kako je autor i učinio), mogućnosti za razmišljanja su beskrajna, naročito za razmišljanja o prevazilaženju psiholoških granica između izgubljenog i nađenog, između zaboravljenog i spoznatog, između netaknutog i uzetog, između vulgarnosti i pristojnosti, između nevinosti i krivice.

Autor: Dušan Milijić

Podelite na društvenim mrežama:

Prikaz romana „Crno srce“: Apel za humanije društvo

U središtu romana „Crno srce“ mlađe italijanske autorke Silvije Avalone (1984) nalaze se Emilija i Bruno: dvoje istraumiranih, usamljenih ljudi koji se sreću u zabačenom i slabo naseljenom planinskom selu Sasaja. Njihove priče su ogledala bola i gubitka: Bruno nosi traumu preživljavanja porodične tr

Pročitaj više

Šta deca čitaju? – preporuke povodom Dečjih dana kulture

Pitate se kako da se vaš mališan zaljubi u knjige ili produbi ljubav prema njima? Tokom Dečjih dana kulture bićete u prilici da sa svojim malim superherojima upecate sjajna izdanja Male Lagune po neverovatnim popustima.Pored najsvežijih hitova, za najprobirljivije male čitaoce odabrali smo četiri se

Pročitaj više

Zanimljiv program tokom Dečjih dana kulture u knjižari Delfi SKC

Sjajne knjige, druženja sa piscima, zanimljive radionice, predstava Dečjeg kulturnog centra očekuju mališane tokom Dečjih dana kulture od 4. do 6. aprila 2025. u knjižari Delfi SKC.   U petak 4. aprila od 18 sati svoju knjigu „Ko zna šta će od mene biti“ predstaviće Ivana Lukić.   Zabavan, podsticaj

Pročitaj više

Ljubenović u Somboru i Kragujevcu

Posle književne turneje po Republici Srpskoj, gde je održao promocije svojih knjiga u Prijedoru, Kozarskoj Dubici, Gradiški, Prijedoru i Istočnom Sarajevu, pisac Bojan Ljubenović nastavio je da se druži sa svojim čitaocima i u Srbiji.   Povodom Međunarodnog dana dečje knjige, najpre je u ponedeljak

Pročitaj više

Pridruži se našoj zajednici i isprati dešavanja.

visa-logo4x
Group-96674x
Group4x
Group-96724x
layer14x
Group-96634x
Group-96654x
Group-96664x
image-4384x
Group-96644x
image-4394x

Copyright © Laguna d.o.o. Kralja Petra 45, Beograd • Matični broj: 17414844