Prikaz knjige „Dvadeset minuta Luja XIX“: Ginisova knjiga istorije
Tako izabran naslov metaforički ukazuje na paradokse povesti i, s druge strane, na moguće čitanje Antićevog novog dela kao neformalne Ginisove knjige rekorda iz najrazličitijih podoblasti istorije. Prva dva poglavlja i, posebno, treće, služe da se na osnovu opisa svetskih (ne)prilika formira kontekst za jasnije sagledavanje naših, što se dobro vidi iz naziva potonjeg (Franci na Balkanu). Još jedan razlog da Francuzi, makar i metaforički, inspirišu naslov knjige jeste i taj što, kako čitamo u jednoj od pedeset šest celina, „najstarija evropska dinastija nesumnjivo je dinastija Kapeta (...) Kapeti su sedam stotina godina vladali Francuskom“.
Glavna tema knjige su ipak paradoksi – i „rekordi“ – srpske i istorije okolnih naroda, bez obzira na česte izlete u primere iz dalekih a neretko i egzotičnih država, što je možda utoliko opravdanije pošto je Srbija u jednom trenutku toliko zavisila od Austro-ugarske da je poređena s Tunisom. Kao naučnik sa vizijom dobročinstva za zajednicu, Antić ne propušta priliku da pretrese masovno uvrežene predstave. Koliko je tačno da su Srbi ratnički, a koliko da su zaostao i nedemokratski narod, koliko su zaista želeli velikodržavni projekat, u kojoj su meri rojalistički raspoloženi i u kojim su se sve kontekstima recidivi monarhističkog uređenja pojavljivali u novijoj srpskoj istoriji?
Napomenuti konteksti umeju da budu neočekivani kao i autorovi odgovori na slična i brojna druga značajna pitanja. Antić nastoji da ih tretira nepristrasno, najčešće imajući na umu opipljiva merila poređenja lokalne s onim validnim svetskih zajednica, kao i različitosti. Široko znanje pruža autoru priliku da, na primer, gipko i višestrano „izmeri“ značaj Dušanovog carstva koje je po prostranstvu bilo dvesta peto od dvesta dvanaest mogućih, ali u isti mah veće od svih budućih jugoslovenskih država i koje je, u jednom trenutku četrnaestog stoleća, po slavnom britanskom istoričaru Stivenu Ransimenu, „bilo najmoćnija evropska država“.
Antićev osećaj za uočavanje i nizanje paradoksa i neočekivanih promena na malom prostoru opaža se i kao vrsta proznog dara. Kao i pronicljivi uvidi poput: „Iako su umereni i hladnokrvni ljudi uvek bili nekakav ideal, činjenica je da onaj koji nikada nije nošen burama emocija u stvari nije osetio čari života. Tako je to i u životu naroda.“
Poslednja tri poglavlja knjige pomeraju njeno težište ka budućnosti: ka kremanskom, i drugim proročanstvima, alternativnoj istoriji – šta bi bilo s Trećim Rajhom 2000. uopšte, u slučaju da je pobedio, a šta na Balkanu – odnosno raznim ranijim projekcijama Beograda za 2440, 2071. ili 2095. godinu. Kao da je Antić odlučio da na takav način okonča knjigu, ne samo zbog simetrije daleke prošlosti i futura u početnim, odnosno završnim poglavljima, već i da bi je potvrdio ne samo kao najkorisnije nego i najzabavnije moguće štivo.
Autor: Domagoj Petrović



















