Prikaz knjige Džona Čivera „Odabrane priče“
Čiver svoj pripovedački, pronicljivi pogled usmerava na ambijent predgrađa u vreme vrtoglavog američkog prosperiteta nakon Drugog svetskog rata, u tzv. zlatno doba Amerike. Takva jedna spavaonica uz megalopolis je i Šejdi Hil, najčešće imenovan u njegovoj prozi, mesto koje zapravo ne postoji na mapi SAD, ali na stranicama Čiverove proze ovaj fiktivni toponim može stajati na tabli bilo kog predgrađa. Nizovi udobnih porodičnih kuća, koje svojom uređenošću samo površnom posmatraču odaju utisak unutrašnjeg sklada i harmoničnog života koji se u njima odvija, jesu do neprepoznatljivosti nalik jedan na drugi, baš kao i njihovi stanovnici. Čitaocu Čiverove proze se čini kako u ovaj upečatljivi pripovedački svet može zakoračiti skoro svaki prolaznik, koji zamišljen izlazi iz voza i žuri na uobičajenu večeru koja ga čeka na postavljenom stolu. Jer svi Čiverovi likovi, muškarci i žene sa trivijalnim željama, u stvari su saputnici na dugom, zamornom putu čiji je cilj ostvarenje američkog sna. To nije onaj proklamovani san, oličen u ostvarivanju najviših potencijala pojedinca, već dostizanje izvesnog položaja na imovinskoj lestvici. Ni takve ambicije ljudi koji malo govore i malo se među sobom poznaju nisu naročito visoko postavljene. Zamišljena prečka je u njihovim snovima postavljena na visinu koja je zadovoljavajuće prosečna. Mnogi od Čiverovih junaka su uvereni da će se dostizanjem višeg materijalnog statusa lako uspeti i na viši društveni položaj, a time dotići i najvišu moguću meru sreće. Blagostanje o kojem maštaju, čini im se, razrešiće sve: i njihovu emotivnu oskudicu, porodične i druge odnose koji kao da su unapred dati propisanim obrascima, jednakim za sve, ali i lične konflikte, komplekse i probleme. Oni su, skoro bez izuzetka, još uvek ljudi u punoj snazi, koji su zasnovali porodice i imaju posao koji im omogućava pristojan način života. Prihvatajući uobičajenu rutinu i odgovarajući na socijalna očekivanja, ipak gube volju da nešto promene, jer entuzijazam i vitalitet, čak i ako se jave, brzo splasnu. Čiverove dame i džentlmeni uglavnom su predstavnici više srednje klase, koji u svojim kućama imaju poslugu, odlaze na jednolične zabave i obavezna porodična okupljanja, ali upravo u tim trenucima razbibrige i očekivane bliskosti, dolazi do užasnih lomova i razotkrivanja potpune disharmonije između parova, kao i do dubokih razdora i sukoba u čitavim porodicama. Zahvaljujući pripovedačkoj suptilnosti i istinskom majstorstvu autora ovih priča, u jednom trenu se pred čitaocem ukažu sav jad i uzaludnost napora američke porodice koja se upinje da kako-tako održi privid ostvarenih društveno prihvatljivih formi. Ispostavlja se da skoro svi oni dugo prikrivaju počinjenu preljubu, finansijsku propast, surevnjivost među vlastitom decom, poremećene odnose sa prijateljima, vlastitu nesigurnost i neostvarenost, ponore depresije i sve to pokušavaju da nadomeste utapajući se u alkoholu, najčešće krijući te poroke i sami od sebe. Nekada to naličje američkog sna pred nama iznikne iznenada, na neočekivanom mestu, kao otrovna pečurka u lepo uređenim dvorištima sa bazenima, a katkad se prividni spokoj ovih ljudi svezanih finansijskim ili porodičnim obavezama, otopi kao kocka leda u čaši jednog od junaka. Namah nam biva jasno da skoro svi vegetiraju, nadajući se da je taj i takav njihov život samo privremen i da će pravi, zlatni život tek otpočeti nekim preokretom. Samo jedan Čiverov junak, protagonista priče Ćup zlata, posle niza krahova i pokušaja, vidi kako pružene ruke njegove žene sijaju zlatnim sjajem. Ostali ne pronalaze bliskost ni samilost – krah drugih porodica ili saznanje o nepostojanju harmonije u životima poznanika, ne dotiče ih, već ih samo podseća na vlastiti neuspeh. Empatija je ono osećanje koje su potrošački mentalitet, konzumerizam i opsednutost vlastitim usponom skoro do kraja ugušili u čoveku. Čak i kada daruju ili pomažu druge, junaci ove proze to čine iz želje da osete vlastitu moć i dobiju na značaju u vlastitim očima. Skoro bez izuzetka, robuju predrasudama, neskloni bilo kom obliku oplemenjivanja duha (izuzev nekoliko junaka u pripovetkama iz drugog dela knjige, koji su umetnici) i sticanju nepraktičnih znanja i veština. Oni, zapravo, žele promenu, ali i od svake promene strepe, pokušavajći da preduprede upis crnačke dece u škole koje su odabrali svojim potomcima, da spreče doseljavanje staraca u dom koji je u kraju podignut.
Čitanje hronološki poređanih Čiverovih priča, u izboru Nenada Župca, praćenih veoma informativnim pogovorom Dejana Mihailovića, predstavlja vrhunski književni doživljaj. Osećanje koje nas prati nakon sklapanja korica ove knjige, na najbolji način potvrđuje reči, koje je sam Čiver izrekao jednom svečanom prilikom, da jedna jedina stranica dobre proze ostaje večito. Generacije čitalaca iz prvih decenija 21. veka, u kome smo, u mnogo čemu, izgleda, prešli onu tačku posle koje nema povratka, samo su početak te večnosti.
Autor: Olivera Nedeljković



















