Prikaz knjige Etgara Kereta „Sedam dobrih godina“
Kao i u ostalih pet zbirki komičnih, nadrealnih i zbunjujućih priča, Kereta često uzrujava veličina gušterolikih pretnji oko njega. Kod kuće u Izraelu, njegov sin odrasta a otac umire tokom sedam godina tenzije koju pojačava zvuk malih raketa i sveprisutni strah od finalnog napada koji ima dimenzije komodo zmaja.
Dnevna Gugl obaveštenja su „svedena na tanku žicu između ’iranskog nuklearnog razvoja’ i ’Jevreji + genocid’“. Kada je van svoje zemlje na festivalima, poseduje (kako tvrdi njegova supruga) „nadljudske moći za detektovanje svastika“. Kada čovek u Bavarskoj viče drugim vozačima da prestanu da mu blokiraju izlaz sa parkinga restorana i izađu „svi napolje“ („jeden raus“) da bi on mogao da isparkira svoj auto, Keret čuje: „Juden raus!“ („Jevreji, marš!“) i započinje koškanje. Svakako, „to što sam paranoik ne znači da me ne proganjaju“. U Poljskoj – da, Poljskoj, zemlji u kojoj su mu rođeni roditelji koji su preživeli Holokaust – neki prostak ga je na književnoj večeri upitao „da li se stidim što sam Jevrejin“.
Stilski bliži Vudiju Alenu nego Amosu Ozu, ovih 36 isečaka iz života, oštrih poput igle, donose bolnu nežnost u nervoznu komediju. Vidimo kako Lev odrasta u pravog malog dosadnjakovića – „iver ne pada daleko od klade“ – koji je bezuslovno voljen iako se kao beba ponašao kao psihopata navučen na mleko. Keretov otac, pristojno odgojeni prodavac koji je preživeo 600 dana u rupi u Poljskoj, doživljava tu neprestanu nadvijenost smrti nad svakdonevicom na tvrdoglavu mušteriju koja ne pristaje na kompromis. Otac će izgubiti u toj transakciji, ali će zato za sobom ostaviti sjajne uspomene poput priče o upoznavanju buduće žene dok je mokrio uz zid francuske ambasade u Tel Avivu.
Poštovaoci Keretovih priča znaju kako ume da se izokola dotakne tragične i krvave pat pozicije njegove domovine. Ovde ta „situacija“ uplivava u svaki delić života: na primer, igru „Angry Birds“ („Besne ptice“) oko koje njegova majka brine da je bombardovanje pikselovanih prasića neka vrsta „kolektivne kazne“. U međuvremenu, pošto se Berševa našla na dometu Hamasovih projektila, treba gledati sa vedrije strane: „otvaraju se nove mogućnosti za tržište nekretnina“.
Keret gaji ideal piščeve misije koji ide dalje od mogućnosti da uzme „sočan zalogaj zaborava“. U Nju Hempširu je čuo priču o ocu koji je sprečio decu da muče životinje rekavši im da „postoji granica između ubijanja insekata i ubijanja žaba“. Književnost mora da povlači tu liniju „pa čak i ako ju je pisac sam prešao, i dalje je obavezan da ukaže na nju“. Keret nas ne vodi u obećanu zemlju niti donosi mir u svetu. „Ali ako dobro obavi svoj posao, nekoliko virtuelnih žaba će nastaviti da živi.“ Ili možda nekoliko prasića koje bombarduju besne ptice.
Autor: Bojd Tonkin
Izvor: independent.co.uk
Prevod: Dragan Matković



















