Prikaz knjige „Kao lopov usred bela dana: moć u doba postčovečanstva“ – Vrlo novo postčovečanstvo
Ne dovode samo sve manja valjanost – liberalkapitalističkog – temelja i nedostatak konsenzusom utvrđene rezervne opcije do potrebe za terminom „postčovečanstvo“. Niti je jedini dodatni razlog za to u digitalizaciji, koliko god Žižek u neku ruku ispravno obrazlagao da nas računar, beležeći naše postupke, na kraju bolje poznaje nego mi sami sebe. Naime, „tačno u vreme kad čovečanstvo postaje glavni geološki faktor koji preti celoj ravnoteži života na zemlji, ono počinje da gubi svoje osnovne karakteristike i transformiše se u postčovečanstvo“, piše autor. U tako posvemašnje krhkoj postavci masovno niču razni paradoksi, kojima se slovenački filozof u ovoj knjizi najviše bavi pre svega u poglavlju Dobro došli u dosadu zanimljivih vremena, počev od naslova. Njihovom gipkom opažanju i lucidnom tumačenju pomaže mu dosledna dijalektičarsko-psihoanalitička referencijalna platforma. Od Hegela Žižek uzima pre svega dijalektički metod, kod Marksa (koga u štivu i pohvaljuje za mnoge pravilne anticipacije /post/čovečanstva) ga zanima pre svega kritika ideologije, a kod Lakana teorijski okvir i terminologija koja se tiče izgradnje subjekta. Međutim, ovakva platforma apdejtovana je pre svega Žižekovim bavljenjem mnogim filmovima, koje mu omogućuje mišljenje u vizuelnim pojmovima i artikulisanje pojedinih središnjih koncepata lakanovske teorije: simboličkog i realnog, pogleda i glasa. Kao umetnost privida i fantazije, film je u stanju da nam saopšti kako se stvarnost gradi kao ideološka, društvena i simbolička konstrukcija, u kom postaje realnija od same stvarnosti, što se savršeno uklapa u pominjano autorovo bavljenje (neiz)brojnim paradoksima.
Dijalektičko-marksističko-psihoanalitička-filozofija, sedma umetnost ali i književnost, Biblija, novinski i članci sa interneta, jezičke analize, vicevi… Za sagledavanje širokog i naizgled sve nerazumljivijeg sveta, Žižek se bavi prikladno širokim referencijalnim svetovima. Međutim, za razliku od njegovih preteča u tom smislu, poput Francuza Bodrijara ili Virilioa, slovenački mislilac i pored prividne nerazmrsivosti postčovečanstva nudi nekoliko pozitivnih orijentira: politički) u konsolidovanju Evropske unije, kao moguće nove zdrave osnove moći; supstancijalni) u udruživanju snaga nauke i filozofije i: svakodnevički) u nomadskijem životu šireg sloja ljudi. Ideologija se u svemu tome čini maltene kao nužni gubitak koju sa sobom nosi epoha koju živimo.
Autor: Domagoj Petrović



















