Prikaz knjige „Kenija: Damari divljine“ Viktora Lazića
Nakon takođe putopisnih proza „Na vratima istoka“ i „U srcu Sumatre“, Lazić sada kroz „Keniju“ (ponovo u izdanju Lagune) utažuje vlastitu avanturističku i globtrotersku strast, a i ovog puta njegov sumatraizam (koga su se kao motiva svojevremeno prihvatali i Crnjanski i Zmaj, da izdvojimo tek najprepoznatljivija imena, kao i Rastko Petrović, koji se ovde – naravno, i na račun dela „Afrika“ i „Ljudi govore“ – ovde nameće kao najprikladnija preteča) kreće od jednostavno zacrtanog i u delo efektno sprovedenog koncepta.
Naime, autor je ovde krenuo prateći trag Marka Pola i engleskih kolonijalnih istraživača, da bi ubrzo stigao do putopisne proze čiji je primarni cilj, reklo bi se, iskreno i već u samom svom zametku empatično i čovekoljubivo istraživanje ljudske biti koje ne samo u geografskom ili kulturološkom smislu određuje toponim naglašen u samom naslovu ovog dela.
Oni koji su već inicirani u Lazićev autorski pristup i putopisačko umeće, svakako neće biti iznenađeni tim i ovog puta sladnim i učinkovitim spojem informisanosti, dobronamernosti, otvorenosti i srca i uma, spram drugosti i, do tog trenutka manje poznatog, a tu je i diskretno plasiran humor.
To je evidentno čitavim tokom knjige, i na to i ovog puta mogu da računaju već verzirani čitaoci ovog neumorno-neustrašivog svetskog putnika koji to zbilja i jeste, a sve to je naglašeno već i naslovima poglavlja/putopisnih crtica/unosa – počev od Poješće te lav pošto nahraniš policiju, preko, na primer, Zeleni pojas odvažne nobelovke i/ili Dobro došao na sopstveni rizik!, pa sve do Okeanski sjaj za daleke rođake i/ili Seks koji leči, seks koji ubija...
Autor: Zoran Janković
Izvor: Nedeljnik



















