Prikaz knjige „Legenda o samoubistvu“ Dejvida Vana
U prvoj priči pod nazivom „Ihtiologija“, autor ocrtava osnovne konture čitave knjige. Roj se seća svog ranog detinjstva u Kečikanu, na Aljaski, gde je njegov otac radio kao stomatolog i negovao ideju o sebi kao samodovoljnom, snalažljivom čoveku, ljubitelju prirode. Kada je Roj imao skoro pet godina, njegov otac je počeo da se oseća prevareno i kao da je zakinut za iskustvo sa ženama. „Moja majka je bila tek druga žena sa kojom se viđao“, kaže narator, „ali sada je na ovu listu dodao i dentalnu higijeničarku koja je radila za njega.“ Majka je sa Rojem i njegovom sestrom otišla u Kaliforniju; Džejmsov drugi brak trajao je još kraće, zatim je prodao svoju stomatološku ordinaciju i kupio brod za ribolov, ali prethodno se nije informisao o tome kako stvari na brodu funkcionišu, niti je angažovao kapetana broda, jer bi to potkopalo njegovu sliku o sebi kao usamljenom istraživaču. Dve katastrofalne sezone kasnije, sa poreznicima za vratom i neizbežnom prodajom broda, odlazi do krme i puca u sebe iz magnuma.
Priča „Ihtiologija“ se Rojevim traumama bavi indirektno – autor opisuje kako se Roj pažljivo bavi svojim ribicama iz akvarijuma, od kojih jedna završava priču hvatanjem muve, odašiljući „milion sićušnih talasa panike“. U njoj pronalazimo specifičnu vrstu ukočenih detalja koji dugo nakon takvih događaja ostaju u sećanju (nakon što im je saopštena vest jeli su „bistru supu s nekoliko zrna graška“). Ali, što je najvažnije, ova priča uspostavlja ton i određuje razmere ironične distance kako prema naratoru, kao mlađoj verziji sebe, tako i prema očevim mnogobrojnim promašajima. Slično memoarima Tobajasa Vulfa, takođe pomenutog u Izjavama zahvalnosti, ton knjige dozvoljava nostalgičnu toplinu, tihu nemilosrdnu osudu i satiričan humor. Vanov smisao za hladan humor očigledan je već na samom početku kada opisuje ribolovačke izlete iz detinjstva: „Sami konjski jezici ležali su postrance na beloj palubi broda, kao sivozeleni psi, i krupnim smeđim očima gledali u mene s nadom, sve dok ih ne bih tresnuo čekićem.“
Ostale priče oprezno zaobilaze bol prouzrokovan propalim odnosom između oca i sina. Najpotpuniji portret Džejmsa, međutim, imamo u priči „Ostrvo Sakvan“, noveli u središtu knjige, u kojoj trinaestogodišnji Roj pristaje da provede godinu dana sa svojim ocem u zabačenoj brvnari na jugu Aljaske. Kako je Roj donekle i očekivao, ispostavlja se da njegov otac nije planirao mnogo unapred: njihove zalihe su nedovoljne, a Džejmov samouvereni stav ne uspeva da prikrije činjenicu da on ne zna šta radi. Osim toga, Džejms ima i krajnje nerealistično očekivanje da će izlečiti tugu zbog drugog propalog braka tako što će provesti neko vreme u divljini, i postaje mrzovoljan i zaokupljen sobom. „Žene te nikad ne ostavljaju na miru, objašnjava Džejms; kada sam od prostitutke dobio picajzle i preneo ih tvojoj maćehi, ona mi čak nije dozvolila ni da objasnim.“ Noću, kada misli da Roj spava, on jeca u svojoj vreći za spavanje. Roj želi da se vrati kući, ali se plaši da će se nešto strašno dogoditi ako ode.
Svojim čvrstim fokusom na robolov, lov i druge mačo aktivnosti, namerno ravnim tonom i veoma dugačkim i složenim rečenicama, novela „Ostrvo Sakvan“ na prvi pogled odiše snažnim uticajem Hemingveja, što je u najvećoj meri potpljeno očevim čestim usponima i padovima. Međutim, vrlo brzo čitalac počinje i sam da oseća Rojev narastajući strah. A onda se dešava nešto što ne mogu da opišem, a da ne otkrijem previše, ali na osnovu čega je jasno da Van ne piše samo izmišljene memoare. Ne menjajući ton i ne privlačeći pažnju na to što se zapravo dešava, novela se preobražava u jednu krajnje specifičnu formu fantastike – osvetoljubivu, ali istovremeno tužnu i empatičnu; uverljivu, ali i ipak nerealnu, i potpuno očaravajuću. Delujući na najvišem nivou emocinalnog intenziteta, Van trijumfalno usmerava čitaoca kroz knjigu do završne priče u kojoj se Roj vraća u Kečikan, na taj način se vrativši tamo odakle je krenuo.
Knjiga „Legenda o samoubistvu“ mnogo toga duguje činjenici da je radnja smeštena na Aljaski; upečatljivi pejzaži, izolovanost, emocijama nabijene slike priobalja. (Roj odrastajući postaje ljubitelj poezije o životinjama Elizabete Bišop.) To je vrlo pametno zamišljeno, ali to nije ono što oduševljava: sirova, ali kontrolisana osećanja su ono na šta je ciljano i ono što je postignuto. Potresno, čitljivo i često sumorno duhovito, ovo štivo zaslužuje da pronađe široku i oduševljenu čitalačku publiku. Činjenica da ovog autora porede sa autorima poput Vulfa i Ričarda Forda nije nimalo preterana.
Autor: Kristofer Tajler
Izvor: theguardian.com
Prevod: Maja Horvat




















