Prikaz knjige „Ličnost i moć“: O graditeljima i uništiteljima moderne Evrope
Štaviše, Keršo ume da u njihovu korist koriguje pogrešno uvrežena mišljenja o diktatorima koje obrađuje, a za koje bi se, u zavisnosti od kriterijuma, moglo reći da čine većinu zastupljenih ličnosti u knjizi. Tako za Fransiska Franka, s obzirom na pobedu njegovih desničara u Građanskom ratu 1936–1939. koja je osokolila Hitlera na najmonstruozniju ideju veka, da započne Drugi svetski, i na lukavstvo „kaudilja“ u održavanju na vlasti duž četrdeset godina i pored negativne slike Španije u svetu, tvrdi da je imao značaj ne samo za matičnu zemlju kako se to obično misli, nego za povest cele Evrope.
Iako se bavi krajnje ozbiljnom temom, Keršo ponekad sebi dopušta okrepljujuću duhovitost, kao dok piše: „Musolini je bio san svakog karikaturiste“ ili, o Hitleru: „Kriza je bila njegov kiseonik“, a o Titu: „Dugo se mučio u teškim životnim okolnostima i utoliko je više uživao u raskoši. Bila je to groteskna parodija socijalističkih ideala.“
Delovi štiva u kojima Keršo relativizuje sposobnosti obrađenih ličnosti u odnosu na njihov uspon (Preduslovi dolaska na vlast) predstavljaju pak možda i najkritičkiji segment knjige. U isti mah, posredi je, uz Zaveštanje, jedina rubrika zastupljena u svih dvanaest eseja. Preduslove dolaska na vlast određenog moćnika autor uglavnom više pripisuje pogrešnoj podršci bogatog ili proleterskog sloja usled trenutnih okolnosti ili samim trenutnim okolnostima nego kvalitetima vođe. Međutim, ovo ne sprečava autora da određenom (polu)diktatoru, koji mu nije po volji, prizna njegov nesporan uspeh. Tako Staljina hvali zbog zadivljujućeg sovjetskog doprinosa trijumfu Saveznika u Drugom svetskom ratu, dok za Josipa Broza piše: „Od svih vođa koje proučavamo u ovoj knjizi, Tito je jedini koji je došao na vlast kao pobednik u svetskom ratu i istovremeno građanskom ratu. Dolazak Lenjina, Musolinija, Hitlera (posredno), Čerčila i De Gola na vlast bila je posledica, bar delimično, svetskog rata (…)“
Iako pun kritike za Titov autarhični režim, koji predstavlja kao strukturno i organizaciono preslikanu ali po posledicama znatno ublaženu verziju Staljinovog, priznaje mu krupne uspehe poput pobede u Drugom svetskom ratu uglavnom sopstvenim snagama, bez značajnije svetske pomoći, trijumf 1948. godine nad sovjetskim diktatorom i osnivanje pokreta Nesvrstanih, koji ga je ojačao u lukavom laviranju između Istoka i SAD. Tako će naš čitalac moći da uživa u poglavlju čiji je podnaslov Nekrunisani kralj socijalističke Jugoslavije, ne samo zbog prirodnog interesovanja usled lične upućenosti na ovdašnjeg političara, nego i radi Keršovih objašnjenja po kojima se zaključuje da je Broz zapravo jedan od nekoliko najuspešnijih evropskih političara u dvadesetom veku.
Autor: Domagoj Petrović



















