Prikaz knjige „Peto godišnje doba“
Ova žestoka, inteligentna i imaginativna proza upečatljiva je iz brojnih razloga, ali bar za potpisnika jedan od podviga ovog romana jeste i taj što je autor ispisao toliko ličnu knjigu a da ona pritom nije privatna, nego ju je moguće čitati u univerzalnom ključu.
Da je Nenad Racković želeo da ponizi svoju prozu, mogao je da ovom delu da naslov „Srpski ožiljci“ jer „Peto godišnje doba“ to uistinu jeste. Knjigu koja funkcioniše na toliko nivoa moguće je čitati kao porodični roman, vivisekciju devedesetih, eroziju sistema i metastazu nihilizma, lamentaciju nad globalnom unifikacijom urbanih formi života, svojevrsni omaž velikim stilistima… U prvom redu Georgu Vilhelmu Zebaldu, s kojim Racković ne korespondira samo na ravni funkcionalnog „umetanja“ fotografija u narativ, već pre svega u stilskom overdoziranju koje je iskorak iz romana i stupanje na teren čiste refleksije.
Istovremeno, u svoj svojoj oporosti, Rackovićeva književna tvorevina je jedna od najerotičnijih, a erotizmu i opisima erotskih scena pripada toliko važno mesto u inače erotizmom deficitarnoj srpskoj savremenoj prozi (po sjajnom zapažanju Tamare Mitrović).
Uostalom, ovaj roman se od Nenada Rackovića i očekivao i njegovi književni uzleti ne bi trebalo da čude budući da dolaze od umetnika koji je u raznim formama na srpskoj umetničkoj sceni prisutan pune tri decenije.
Ako imamo u vidu da je stranice ove knjige ispisivao „odmetnik, a ne gubitnik“ koga u tekstualnim zastranjenjima nije ubio sopstveni sarkazam („želim da umrem od izliva papučarstva u mozak!“), onda je isto tako jasno da je ovo dugovečna proza. Marku Vidojkoviću treba čestitati što je verovatno bio prvi koji je bespogovorno uzviknuo: „Remek-delo!“
Stajem u red!
Drugi!
…Vitold Gombrovič je jednom rekao da je „književnost ono što boli“! Samo nam nije rekao da je ono što čini da književnost boli – život koji boli.
Autor: Miroljub Stojanović
Izvor: Nedeljnik
Autor: Nenad Racković























