Prikaz knjige „Priča o Rusiji“: Nacionalno biće sazdano na istorijskim mitovima
Od nastanka Rusije, smutnih vekova koji su usledili, uzdizanja carevine, otvaranja prema Zapadu i Napoleonove senke koja se u jednom trenu nadvila nad nju, pa potom krize carske krune i turbulentne revolucije, knjiga sveobuhvatno i dinamično razvija priču o čuvenoj „matuški Rosiji“. Budući da se radi o najvećoj državi na svetu, koja se razvila na ravnom i otvorenom prostoru bez prirodnih granica, Rusija je bila veoma izložena stranim invazijama, te se zbog toga najviše usredsređivala na odbranu svojih nepreglednih granica, što je podrazumevalo potčinjavanje društva državi i njenim vojnim potrebama, ali i politiku teritorijalnog proširenja kojom su se ruske granice osiguravale. Kao i u trenutnom sukobu s Ukrajinom, stalni je cilj – držati neprijateljski nastrojene zemlje na bezbednoj udaljenosti. Zbog očuvanja snage koncept države kroz istoriju je otelotvoren u ličnosti vladara, i to se održalo i do danas.
Knjigu otvara poprilično kontroverzna tema o samom nastanku Rusije, te pisac (za kojeg će čitalac odlučiti da li je pristrasan ili ne) baca senku na stav da je Viking Rjurik postavljen za poglavara Slovena i da je potom njegov sin, čuveni knez Oleg, osnovao Kijevsku Rusiju. To je, inače, rasprava koja traje i danas: da li su Rusiju osnovali Rusi ili stranci. Ovu drugu tezu zastupala je i najveća ruska carica Katarina Velika, verovatno jer je i sama vladala sveruskim življem kao strankinja prispela iz Nemačke.
Sama je Rusija, inače, čitavom širinom podeljena na četiri takozvane trake ili geografske zone: najseverniju čine polarne tundre pod snegom i ledom; potom ide tajga, najveća zimzelena šuma na svetu koja se proteže od Bajkala do Tihog okeana; za njom slede mešovite šume i pošumljena stepa pod najplodnijom crnicom, i naposletku, na krajnjem jugu, šire se topliji krajevi s pašnjacima i savanama koje dele Rusiju od muslimanskog sveta i obezbeđuju joj „egzotičniju“ robu (i sam je čaj dospeo u sveopštu upotrebu tek nakon što je Katarina osvojila južne krajeve gde se on gaji).
Knjiga se dotiče i moćnih hordi Džingis-kana i Batu-kana koje su se u 13. veku pojavile pravo niotkuda, uništile Kijevsku Rusiju i ojačale istorijsku tezu o stalnom stradalništvu ruskog naroda koji će pod Mongolima ostati dva veka kao vazal Zlatne horde. Pisac smatra da je mnogo toga tatarskog ostalo u ruskom jeziku, biću i samoj državnoj upravi, te preispituje mit da oni nisu mogli da ostave nikakav trag na razvijenije rusko društvo. S teritorija kojima je vladao čuveni Aleksandar Nevski i njegovi naslednici uspon će polako doživeti i Moskovska velika kneževina kao nova moćna ruska država. Nakon slavne Kulikovske bitke 1380, iz poraza Tatara rađa se legenda o čuvenom Dimitriju Donskom koji će ublažiti težinu mongolskog jarma. Slično našem Kosovskom boju, i ta bitka ima veliki značaj za Ruse, jer predstavlja trenutak nacionalnog buđenja i ujedinjenja. Kao što se kod nas smatra da je naša žrtva spasla Zapad islamske najezde, tako Rusi smatraju da su tada odbranili Evropu i hrišćanstvo od širenja tatarske pošasti. Iz toga se rađa kod Slovena toliko značajan mit o mučeništvu i stradanju za ostatak nezahvalnog čovečanstva, koji čini ključan deo naše i ruske nacionalne svesti. Taj stav o nezahvalnosti Zapada učvrstiće se kasnije i kada na ruskom orahu zube budu slomili Napoleon i Hitler.
Sama sredina 16. veka donosi ustoličenje prvog ruskog cara Ivana Groznog od kog otpočinje ruski mit o caru kao ocu nacije i predstavniku boga na zemlji, još jedan bitan činilac nacionalnog bića. Negde u to vreme razvija se i ideja o Ruskoj crkvi kao novoj zaštitnici i stožeru pravoslavlja nakon pada Vizantije. Do kraja ovog veka Rusija utrostručava posede, a Moskva, velegrad sa 100.000 stanovnika, postaje dvaput veća od elizabetanskog Londona. U ovom veku Rusi su otvorili sebi i pristup Baltiku, ali i put ka jugu i ka nepreglednim prostranstvima Sibira.
Od osnivanja dinastije Romanov na početku 17. veka knjiga dalje pokriva i ostale vladare koji su upravljali carevinom, što na dobar, što na loš način: od Borisa Godunova i reformatora Alekseja i Petra Velikog, do četiri sveruske carice na čelu s Jelisavetom i Jekaterinom Velikom. Nakon sudbonosne revolucije na početku 20. veka, uspona komunizma, Prvog i Drugog svetskog rata u kojima su Rusi zajedno s nama stradali procentualno više od bilo koje druge nacije na svetu, pratimo i savremene poglavare Rusije: Brežnjeva, Gorbačova, Jeljcina i samog Putina, kome pisac posvećuje poslednje poglavlje. Čitaocima u Srbiji najzanimljivije će biti sličnosti u mentalitetu, istoriji, pa i načinu na koji vođe vladaju narodom u naše dve zemlje, a koje vam se same otkrivaju tokom čitanja knjige.
Autor: Miroslav Bašić Palković



















