Prikaz knjige „Priče i ožiljci“ Milana Ružića: Pun kofer duše
Već u prvoj priči Bogojavljenska noć u kojoj dete sred noćne tmine juri snop mesečine i odbeglo jarence, otkrivaju nam se poetska lepota i lirična mekoća s kojima Milan plete svoje književno pletivo u ovom almanahu srećnog detinjstva, istovremeno ogoljavajući i svoju pesničku dušu. Takvim pristupom čak i proste stvari kao što je posmatranje kiše kroz prozor ume da razmekša i rastopli, te kiša postaje drugar koji želi da se druži malo s onima koji su joj umakli čim je „pokušala zagrliti njihova dečja tela oznojena od trčanja i izbodena trnjem“. Jedna obična igra kartanja u trošnoj kolibi zasutoj letnjom provalom oblaka, prerasta u maštovitom pripovedačkom umu u epski sukob munja i gromova. Takvi čulni nadražaji, zvukovi, mirisi i slike iz detinjstva postaju nadahnuće za čarobne male pasuse u njegovim pričama.
Dok pratimo kako Milan vešto plete stihove u prozi, otkrivajući nam urođeno književno nadahnuće i neporecivi dar da rečima uđe u bitke koje uvek dobija, mi zapravo svedočimo rađanju jednog velikog pisca. Jer ono što te velike razdvaja od ostalih jeste to što im rečenice imaju dušu. A njegove je imaju napretek. Štaviše, mogao je ovu zbirku slobodno da nazove „Pun kofer duše“. U njoj će neke priče pretvoriti u odu subotnjim večerima, u omaž čarobnim svitanjima i sutonima, u tužbalicu za prolaznošću svega, u himnu uspomenama, u simfoniju čovečnosti, u vrcavu komediju, u neispevanu romantičnu pesmu, u nikada poslato ljubavno pismo...
U delu Šta postajemo dok nestajemo nakratko će napustiti svoje rane dane i posvetiti se teškoj sudbini ratnika, zemljoradnika, pisaca, i u tim se kratkim melanholičnim razmišljanjima o njihovim životnim putevima, osvrće i na neke njihove ožiljke. S druge strane, u delu Sebi sam dužan tebe prelazi na priče o zaljubljenosti u kojima je ljubav katkad „nebuvaznesenka ili ozemljotresnica, životodavka ili sveogaditeljka, srećopospešiteljka ili dušegupka“.
Priča Čovek je nastao od vuka mala je studija o onoj tmini koja katkad zna da obremeni čoveka teretom i stegne ga omorinom tuge. Nasuprot nje stoji Deda u inat, priča koja će nas obaviti toplinom poput dobrog starog ćebeta. Ko sam ja je sažeta enciklopedija piščevog života oslikana najslikovitijim scenama iz njegove životne galerije. U Maturi nas vodi u mali grad velikih ljubavi. Ređajući red sete, red radosti, u Mi smo te izgubili, On nije seća se one na čiji pomen mu se plače, dok će nas u priči Petao i smehom razveseliti i suzama zagrcnuti kada i ne znajući u slast pojede svog pernatog ljubimca i nerazdvojnog druga iz detinjstva.
U Samo nezreli sazrevaju otkriće nam da je tajna mladolikosti nesazrevanje, a u Stan na dan podsetiti na važnost čovečnosti i milosrđa kada prosjaka na ulici nahrani ne toliko hranom, koliko poklonjenom pažnjom.
To svakako i jeste poruka ovog, najdubljim emocijama oplemenjenog, zbornika topline i ljudskosti: obraćajte pažnju na sitnice, posvetite se detaljima, jer sreća može da odleti, radost da zgasne, osmeh da okopni, ljudi da nestanu, treba uživati u njima dok ih još imamo. „Jer život je ono što prolazi kraj nas dok trčimo.“
Autor: Miroslav Bašić Palković



















