Prikaz knjige „Put do kuće svakog jutra sve je duži“ Fredrika Bakmana
Znala sam odmah da je dobar (ili loš?) znak kada su mi oči zasuzile pri čitanju prologa... Nije napisan na „previše emotivan“ način već onako kako to autor oduvek radi – iz srca. Fredrik Bakman zaista dobro poznaje ljudsku prirodu, a način na koji deli svoje misli je toliko poseban, jasan i primamljiv da verujem da bi njegova dela trebalo svima da budu obavezno štivo.
Ova predivna kratka priča prikazuje emotivan odnos oca i odraslog sina, kao i dede i njegovog unuka Noe. Ništa u životu ne traje večno. Deka postaje sve zaboravniji što njegovog malog unuka zbunjuje i plaši. Više ne uspeva da se seti ni svoje omiljene šale koju je beskonačno puta ispričao. Neprestano vodi razgovore sa svojom pokojnom suprugom koju je voleo više od svega preko pedeset godina. Neizmerno mu nedostaje, a pamti da je volela zumbule.
Deda je oduvek voleo sve u vezi sa matematikom. Noa deli tu ljubav sa njim, dok je njegov otac Ted oduvek bio čovek koga su zanimale reči, a ne brojevi. Deka i unuk imaju posebnu igru u kojoj navode decimale broja pi.
Starenje je zastrašujuće, ali najgora stvar je kada gubite drage uspomene. Dekin um umire pre njegovog tela... „Sećati se da zaboravljate je najgori oblik zaboravljanja.“
Napisana sa razumevanjem i empatijom, ova predivna novela nas podseća da vrednujemo male stvari u životu jer su one zaista važne.
Svaki put kada čitam neko Bakmanovo delo, razmišljam o tome koliko su srećna njegova deca kad imaju tako razumnog i brižnog oca.
Ovo je priča o bolu, zbunjenosti i problemu starenja, o kajanju, ali najviše od svega, ovo je priča o ljubavi i odlasku.
Izvor: fictionophile.wordpress.com
Prevod: Dragan Matković



















