Prikaz knjige „Sandro“: Kroz lavirinte sećanja
Uz nadahnute i vrlo poetične opise mesta radnje kojima lako uspeva da dočara atmosferu u svakoj sceni, naš narator se priseća svog najboljeg druga Sandra s kojim je provodio detinjstvo u Mostaru pre nego što će ga Hrvati, iako ih je bilo manje u tom gradu nego muslimana, pripojiti svojoj Herceg-Bosni. Sitan, s deformisanim očnim kapkom, Sandro u njemu izaziva sažaljenje, ali se sprijateljuju pomoću onoga što je pre rata deci bila omiljena zanimacija – pomoću fudbala. Sandro je voleo da šuta loptu o zid obližnje zgrade, pre nego što će biti ispisan ustaškim i fašističkim sloganima (knjiga nam povremeno ilustruje scene fotografijama kao dokazom da se radi o istinitoj priči). A možda ih je povezalo i to što su obojica poticali iz disfunkcionalnih porodica. Obojica su pripadali onim generacijama kojima je biti Jugosloven već bilo genetski urezano u identitet, te nisu znali za razliku u veri i nacionalnoj pripadnosti. No to se ne može reći i za starije naraštaje zbog čijih će verskih netrpeljivosti ove mlađe kasnije platiti najgoru moguću cenu, kada usred rata ostanu bez detinjstva, mladosti, zemlje i domova, kada čovek „postane apstraktna jedinka svedena samo na svoje nacionalno poreklo“.
Upoznajući nas sa Sandrovim precima i familijom, što radi na duboko intuitivan i pronicljiv način, Elvedin pokazuje majstorski izbrušeno umeće oslikavanja ljudskih karaktera, ali i razdoblja kroz koja je stara komunistička zemlja prolazila. Upoznaje nas s ljudima koji su, živeći u njihovoj okolini, bili glavni ili sporedni likovi na pozornici njegovog i Sandrovog detinjstva i ne znajući da će u dečijem pamćenju ostati trajno urezani kao junaci kakvog romana. Tako se usputne priče o njima pretvaraju u kratke crtice koje svedoče o sivilu stare domovine, ljubavi, smrti i nepravdi života. Neke od tih priča podsećaju nas da se u životu često sve vrti ukrug i da se uticaj gena ne može izbeći, te tako i Sandro, kao dete razvedenih roditeja, ne pronalazi uspeh u braku i roditeljstvu.
Priče se ređaju vremenski neusklađeno, onako kako se i sama prisećanja čoveku često javljaju u glavi bez ikakvog logičkog redosleda, te njemu samom ostaje da poveže zamršene niti uspomena. Ali bitno je da su sva ona, uz sve anegdote u ovoj, nazovimo je – memoarskoj priči, upečatljiva i dugo ostaju da odjekuju u glavi čitaoca.
Autor: Miroslav Bašić Palković



















