Prikaz knjige „Sapijens: Kratka istorija čovečanstva“ – Čovek kroz istoriju napretka i nepravde
Drugi deo knjige bavi se poljoprivrednom revolucijom, a naslov te celine glasi „Najveća prevara u istoriji“. Obrazloženje je jednostavno – „Prosečan zemljoradnik radio je napornije od prosečnog sakupljača, a hranio se gore“ ali može da doprinese u objašnjavanju i ostalih nepravdi koje su po Harariju ključno obeležile razvoj čovečanstva. U završnom poglavlju ovog dela knjige, nazvanom „Nema pravde u istoriji“ autor ovako svodi mehanizam posvemašnje nepravičnosti: „Nesalomivi je istorijski zakon da svaka izmaštana hijerarhija poriče svoje fiktivno poreklo i tvrdi da je prirodno zadata i neizbežna.“ Dotični zaključak može se primeniti na sve nerazumno ekstremne nejednakosti koje Harari tretira, poput tipologije indijskih kasti i nametnutih društvenih razlika između belog i crnog čoveka, odnosno muškarca i žene. Ovakav prosvećeni i humanistički autorov pristup vrhuni u trećem delu knjige, pri sagledavanju uloge imperija i monoteističkih religija kroz vreme i njihove isključive sklonosti zaradi i moći koje licemerno i nevešto prikrivaju plaštom teške muke belog čoveka da hristijanizuje, civilizuje ili demokratizuje ostale narode. Što ne znači da su najuticajniji predstavnici islama znatno drugačiji; na kraju krajeva, bilo je krstaških ratova ali i džihada. Od monoteističkih religija, kritičkoj analizi je u znatnoj meri u „Sapijensu“ izmaklo jedino jevrejstvo s tim što Harari diskretan verski pozitivni orijentir traži drugde: u raznim oblicima mnogoboštva, koji kao manje sveobuhvatni nose znatno više tolerancije a manje fanatizma. Koliko je – bez obzira na krupan zahvat koji ovim delom preduzima – posredi ekonomičan i lucidan autor dovoljno govori njegovo svođenje razlika štetnih učinaka politeizma i hrišćanstva na dve rečenice: „Francuski katolici, koji su isticali važnost dobrih dela, napali su 23. avgusta 1572. godine zajednice francuskih protestanata, koji su iznad svega naglašavali Božju ljubav prema čovečanstvu (…) Za ta dvadeset četiri sata hrišćani su pobili više svoje sabraće hrišćana nego što ih je mnogobožačko Rimsko carstvo pobilo u čitavom svom veku.“
Poslednji deo knjige posvećen je naučnoj revoluciji i u njemu se pominju sva bitna naučna otkrića u poslednjih petsto godina. Naravno da posredi nije puko nabrajanje već najrelevantniji mogući hod ka zaključku da je upravo zahvaljujući dotičnoj strani čoveka bio moguć razvoj, između ostalog, industrijske revolucije, kapitalizma i visokoinformatičkog doba. Pošto je, kako se već moglo nazreti, Harari kritički autor, on nalazi ograničenja trenutnoj tehnološkoj moći čoveka pre svega u globalnom zagrevanju i nedostatku svakodnevne sreće za milione ljudi.
Jednu od uobičajenih poteškoća za građu ovako složene obrade autor je, pišući jednostavnim jezikom sa okom za duhovitosti i paradoks, pretvorio u kvalitete štiva, što je gotovo nemoguć uspeh. S druge strane, pošto primenjeni postupak nužno svodi pregled istorije na njene najznačajnije momente, neki delovi su morali biti srazmerno manje obrađeni, kao što je na primer slučaj sa doprinosom starogrčkog duha svetskoj kulturi ili uticajem humanizma i renesanse na razvoj nauke. Ali metodično svesti dvesta hiljada godina na štivo od petstotinak stranica i pritom svemu dati idealan prostor bilo bi jednako moguće kao podrobnije prikazati takvu knjigu na ograničenom prostoru.
Autor: Domagoj Petrović



















