Prikaz knjige „Telo“ Bila Brajsona
Brajsonova knjiga „Telo“ vodi nas na putovanje kroz svet čuda i cilj joj je da za ljudsko telo učini isto što je „Kratka istorija bezmalo svačega“ učinila za nauku. Njen pisac je razgovarao sa dvadesetak lekara i biologa, pročitao gomilu knjiga i časopisa i očigledno je da se sve vreme sjajno zabavljao. Formula je prepoznatljiva: motor proze prede kao mačka, dobro podmazan mešavinom humora, zabavnih podataka i biografskih intermeca.
Uvod pod naslovom „Kako napraviti ljudsko biće“ bavi se misterijom života, pitanjem zašto se atomska materija, vredna nekih 96 hiljada funti, samoorganizovala u čudesnu, samostalnu jedinku kakav je čovek. (Ne bih da vam kvarim iznenađenje, ali: niko ne zna zašto.) Slede poglavlja posvećena koži i kosi („od ćelavosti niko nije umro“), milijardama bakterija koje žive u našem telu („Bakterije su u stanju da međusobno razmenjuju gene, kao Pokemon sličice“), mozgu, glavi, grlu, srcu, jetri, skeletu, plućima, utrobi i genitalijama – svako od njih pisano je karakterističnim brajsonovskim tonom: ironičnim, duhovitim, dobroćudnim i uvek lucidnim. Uprkos prijatnosti tona, tempo je vratoloman: za istoriju kardiohirurgije, temu o kojoj je Tomas Moris nedavno napisao debelu knjižurinu, rezervisano je celih šest strana; u ekspresnom poglavlju o bolu i nervima, migreni je posvećen jedan pasus, a isto važi i za bol izazvan rakom.
Brajsonova tura po svetu čuda zaustavlja se i na stanici posvećenoj zadivljujućim dostignućima ljudskih bića. Saznajemo za devojčicu koja je oživela posle višečasovnog zastoja u radu srca, izazvanog hipotermijom; za stjuardesu koja je preživela pad sa visine od 10 hiljada metara; za španskog ronioca koji je držao dah 24 minuta; za čileanske rudare koji obavljaju težak fizički posao na dubini od 6 hiljada metara. Ako ste zainteresovani za ljudske reproduktivne sposobnosti, možda će vas zanimati podatak da šansa da se beba začne prilikom jednog jedinog, nasumičnog seksualnog čina iznosi 3%, pri čemu jajna ćelija dočekuje spermatozoid kao „začuđujuće sićušnog, davno izgubljenog prijatelja“. A što se prosečne dužine muškog polnog organa tiče, pronaći ćete je na 296. stranici.
Brajson nije zainteresovan samo za neobične podatke o našem telu, već i za njegov rok trajanja: samo tokom 20. stoleća prosečan životni vek se produžavao više puta nego u prethodnih 8 hiljada godina. Prvih hiljadu dana posle začeća su od presudnog značaja za naše buduće zdravlje. Stres kome smo izloženi tokom boravka u materici i ranog detinjstva negativno utiče na naše kasnije fizičko i mentalno zdravlje. Brza hrana i nedostatak fizičke aktivnosti doveli su nas do toga da, prvi put u novijoj istoriji, mlada generacija može da očekuje da će živeti kraće od svojih roditelja. Prosečni životni vek muškaraca u glazgovskom Ist Endu iznosi 54 godine, što je 25 godina manje od britanskog proseka. Tridesetogodišnji crnac u Harlemu ima manje izglede da doživi duboku starost od svog vršnjaka u Bangladešu, govori nam statistika o učestalosti dijabetesa i srčanih oboljenja. Ovo je pre svega problem politike. Predupređivanjem takvih situacija moraju se baviti vlade država, ne medicina. Koji faktori garantuju dug život? Ako želite da živite dugo, poželjno je da budete bogati i da, prema Brajsonovim rečima, ne budete Amerikanac.
Poslednja poglavlja knjige su najzanimljivija jer Brajsonova frustracija postepeno raste. Iako je najveći deo života proveo u Velikoj Britaniji, on je poreklom Amerikanac i zato čitaocima sa naročitim zgražavanjem prenosi podatke o zabrinjavajućim životnim navikama svojih zemljaka. Najveći neprijatelji te nacije su nepravilna ishrana, gojaznost i preskupi, diskriminatorni sistem zdravstvene zaštite. A da se Britanci ne bi uobrazili, Brajson napominje da su mere štednje, koje je između 2010. i 2017. godine sprovodila britanska vlada, nepotrebno odvele u smrt 120 hiljada ljudi. Velika Britanija beleži i jednu od najvećih stopa smrtnosti od raka među razvijenim zemljama.
Svako ljudsko biće je pokretni katalog čuda. „A kako mi slavimo veličanstvenost sopstvenog postojanja“, pita Brajson. „Pa, većina nas to čini tako što maksimalno jede i minimalno se fizički troši.“ Jedan od najboljih zaključaka u njegovoj knjizi istovremeno je i najbolji recept za dugovečnost: manje jedite, više se krećite.
Autor: Gavin Frensis
Izvor: theguardian.com
Prevod: Jelena Tanasković



















