Prikaz knjige „U požaru svetova“ Mihaela Martensa
Nemački novinar Mihael Martens nas sjajnom biografijom Ive Andrića uvodi u vrtlog istorije 20. veka. Posebnu draž čitanju ove knjige daje činjenica da je Andrić deo života posvetio ulozi visokog državnog službenika koji je Kraljevinu Jugoslaviju predstavljao u nekoliko evropskih prestonica. U osvit Drugog svetskog rata našao se na funkciji ambasadora svoje zemlje u Berlinu, gde je, zahvaljujući Hitlerovoj ambiciji da ostvari savez sa Jugoslavijom, naišao na topao prijem. Kako bi svoju zemlju poštedeo ratnih sukoba, blisko je sarađivao sa samim vrhom nacističke vlasti, što je kasnije moglo skupo da ga košta.
Martens nam, međutim, više puta daje do znanja da je Andrić bio jedan od onih ljudi kojima sreća retko okreće leđa. O tome, između ostalog, svedoči podatak da nije bio član delegacije koja je pregovarala o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Dogovorena saradnja bila je kratkog daha, a potonja invazija Vermahta označila je kraj jugoslovenske monarhije, a time i Andrićeve diplomatske službe. Odbivši mogućnost odlaska u egzil u Švajcarskoj, odlučio je da se vrati u razrušeni i okupirani Beograd. To je takođe bio jedan od faktora koji su doprineli pozitivnom imidžu ovog pisca u očima vlasti posleratne Jugoslavije. Dok je u zemlji besneo rat, Andrić se povukao u izolaciju i za tri godine napisao remek-dela koja će mu doneti svetsku slavu. Među njima su bili romani „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“.
Formalnim eksperimentima avangarde svesno se suprotstavio svojim besprekorno elegantnim, klasičnim stilom, uspešno ga preobrazivši u medijum modernog psihološkog pripovedanja. Nenadmašnim umećem slikao je rastrzanost svojih junaka, njihove tajne slabosti, strasti i poroke. Osim toga, bio je verovatno prvi pisac koji se u svojim delima ozbiljno pozabavio pitanjem o kome se danas vode oštre debate: imaju li Evropa i islam zajedničku budućnost? Njegovo insistiranje na opisima ekstremne okrutnosti osmanlijskih zavojevača danas je jedan od glavnih argumenata u rukama onih koji ga optužuju za „islamofobiju“.
Po završetku rata, Andrić se pomirio sa životom u komunističkom sistemu, uviđajući da je Titova vladavina bila jedini garant opstanka Jugoslavije. Korist je bila obostrana, jer je režim međunarodno priznatog pisca koristio za promociju kulture i tolerancije među stanovništvom. Dužnost „druga Ive“ bila je da posećuje gradilišta i rudnike i s vremena na vreme sroči poneku ideološki korektnu parolu. Delovi građanske javnosti smatrali su ga oportunistom. Njegovom biografu na kraju ipak ne polazi za rukom da pronađe odgovor kojim bi ga odbranio od takvih optužbi.
Ova pronicljiva, briljantno napisana biografija čita se kao roman o Evropi 20. veka. Temeljnim razmatranjem života i angažmana istaknutog stvaraoca u okvirima jedne epohe Mihael Martens u nama budi želju da se posvetimo proučavanju Andrićevog opusa.
Autor: Volfgang Šnajder
Izvor: deutschlandfunkkultur.de
Prevod: Jelena Tanasković



















