Prikaz knjige „Zagonetna potraga“ Uroša Petrovića
Kad sam uzeo u ruke knjigu „Zagonetna potraga“ Uroša Petrovića i prelistao je, odmah sam osetio da je knjiga bila posoljena zagonetkama. Posle pročitane cele knjige sam shvatio – meni je bio omiljeni deo sa zagonetkama. Ne brinite se, zagonetke nisu bile višak. Imao sam osećaj kao da sam izašao iz knjige i postao detektiv.
Imena likova su bila čudna, kao da je sve bila jedna velika zagonetka. Zanimljivo! Bio sam tužan na početku zato što su u zamku primali dvoje, a njih je bilo petoro. Zamak je bio škola, ali ne obična, već razigrana. To je bio Dom za domišljatu decu. Krenuli su u potragu sa zagonetkama. Bilo mi je interesantno što jedan od dečaka, koji je na mene ostavio dobar utisak, ima prošaranu obrvu. Zagonetke su mi privukle pažnju. Sve vreme mozak je kao na vrtešci, samo se razmišlja. Ljutio sam se na sebe kad nisam znao da rešim zagonetku. Posle kad je rešite, nasmeje vas kako je odgovor bio tu pred vašim očima.
Došli smo do kraja u hodniku gde će ostati dvoje. Jedna od njih je bila devojčica sa ogromnom kosom. Mislio sam da će svakog časa ispasti nešto iz te kose. Drugi je bio dečak sa prošaranom obrvom. Sreća se vratila. Dečak je sve otkrio. Topalko, direktor škole, bio je Ludi Šeširdžija iz „Alise u Zemlji čuda“. Obradovali su me likovi iz „Alise“ jer su me podsetili na moju omiljenu knjigu iz detinjstva. Dečak sa prošaranom obrvom vraća izgubljeno oko lutke, koju je Topalko mnogo voleo, u zamenu da ostanu svi. Dečak je predložio i bilo je prihvaćeno. Oko je vraćeno, a petoro dece je ostalo. I svi su bili srećni. Takav je uvek kraj.
Svi likovi u knjizi su bili srećni, a ja sam pomalo bio tužan zato što se završila moja detektivska misija. Nadam se da ću opet ubrzo prošetati Uroševim vijugavim hodnicima u nekoj novoj knjizi.
Sergej, 10 godina



















