Prikaz malih kritičara: „Priče iz glave“
Redakcija Lagune pozvala je mlade čitaoce, osnovce, da čitaju knjige i pišu o njima. Desetogodišnja Sofija nam se javila među prvima, i to iz Republike Srpske. Redovan je čitalac Laguninih knjiga, i njene prikaze ćete tek čitati. Ovo je njen prvi prikaz koji objavljujemo.
Vjerujem da bi svaka djevojčica voljela da ima živu knjigu koja bi joj pričala priče kad god ona to poželi. Jednoj Milici se želja i ispunila jer njena mama joj svakodnevno „čita“ maštovite priče iz svoje glave. Milica je jako radoznala i nestrpljiva djevojčica koja svojim komentarima ponekad prekida pričanje ili ga vodi u drugom pravcu. Mama svojoj ćerki priča priče i kada vode mačku veterinaru, i kada se vraćaju kući iz pozorišta, dok čekaju u čekaonici kod doktora, ili poneku, nabrzaka, pred spavanje, a sve one su skupljene u zbirci „Priče iz glave“.
Djevojčica je uvijek spremna za novu priču iz mamine glave i sviđaju joj se, bile to ljubavne, avanturističke ili sasvim neke druge teme. U svakoj od sedam priča, koje su nazvane po onome oko čega spisateljica plete priču, pojavljuju se novi junaci koji ulaze u srca čitalaca. Tu je Tereza koja, izgubivši mačku Kuki, uči lekciju o odgovornosti („Mačka“), i djevojčica koja svojom lošom voljom zarazi sve druge („Namrgođenost“). Jana ima sve što joj je potrebno u životu, ali tek kad se razboli shvata važnost malih stvari („Obad“), a mala vidra tek kad upadne u nevolju i osjeti pravi strah nauči da treba slušati roditelje („Vidra“). U bajkovitoj priči o djevojci Vrbi („Vrba) učimo o ljubavi i njenoj važnosti, a od Suzi saznajemo šta sve može da nam se desi na rekreativnoj nastavi („Vuk“). Posljednja priča u knjizi („Pozorište“) je i najduža i u njoj ima svega: drugarstva, školskih problema, svađe i zadirkivanja, ali i simpatija. Ona počinje na školskom igralištu, a iako se većina radnje odvija u školi, završava u školskom dvorištu.
Na mene je najjači utisak ostavila priča „Vrba“, koja me podsjetila na narodnu bajku „Zlatna jabuka i devet paunica“, koju smo radili za školsku lektiru. Vrba je istovremeno i djevojka i drvo, i ona živi na obali jedne rijeke. Ona se zaljubljuje u jednog mladića, koji joj ljubav uzvraća, ali je zbog svoje znatiželje slučajno povrjeđuje. Pao mi je kamen sa srca kada se njihova ljubavna priča srećno završila!
Kada sam je dobila, nisam ni slutila da će me ova knjiga toliko zainteresovati i zabaviti. Svidjelo mi se to što spisateljica piše o onome što može da se desi u životu svakoga djeteta, što postavlja prepreke pred svoje junake koje oni ne prelaze baš lako, ostavljajući svakom čitaocu da izvuče pouku kako treba ili ne treba raditi u životu. Posebno me obradovalo što tokom pričanja koristi riječi i izraze koji su sada u „trendu“, a ponekad nisu baš književni, tako da sam imala utisak da mi sve ovo priča neka moja prijateljica. Voljela bih kada bi i moja mama znala tako da priča „iz glave“ i da me zabavi u raznim trenucima, posebno kad idem kod doktora ili zubara, i tako otjera strah ili loše raspoloženje.
Ovo je knjiga u kojoj će uživati svi školarci, jer se mogu zamisliti u svakoj od situacija koje su ispričane, ali ne bi bilo loše da je pročitaju i njihove mame i tate, pa čak i bake i deke, jer iz nje mogu naučiti šta je djeci najpotrebnije, a to je mnogo pažnje, razumijevanja i ljubavi.
Autor: Sofija, 10 godina, Republika Srpska
Vjerujem da bi svaka djevojčica voljela da ima živu knjigu koja bi joj pričala priče kad god ona to poželi. Jednoj Milici se želja i ispunila jer njena mama joj svakodnevno „čita“ maštovite priče iz svoje glave. Milica je jako radoznala i nestrpljiva djevojčica koja svojim komentarima ponekad prekida pričanje ili ga vodi u drugom pravcu. Mama svojoj ćerki priča priče i kada vode mačku veterinaru, i kada se vraćaju kući iz pozorišta, dok čekaju u čekaonici kod doktora, ili poneku, nabrzaka, pred spavanje, a sve one su skupljene u zbirci „Priče iz glave“.
Djevojčica je uvijek spremna za novu priču iz mamine glave i sviđaju joj se, bile to ljubavne, avanturističke ili sasvim neke druge teme. U svakoj od sedam priča, koje su nazvane po onome oko čega spisateljica plete priču, pojavljuju se novi junaci koji ulaze u srca čitalaca. Tu je Tereza koja, izgubivši mačku Kuki, uči lekciju o odgovornosti („Mačka“), i djevojčica koja svojom lošom voljom zarazi sve druge („Namrgođenost“). Jana ima sve što joj je potrebno u životu, ali tek kad se razboli shvata važnost malih stvari („Obad“), a mala vidra tek kad upadne u nevolju i osjeti pravi strah nauči da treba slušati roditelje („Vidra“). U bajkovitoj priči o djevojci Vrbi („Vrba) učimo o ljubavi i njenoj važnosti, a od Suzi saznajemo šta sve može da nam se desi na rekreativnoj nastavi („Vuk“). Posljednja priča u knjizi („Pozorište“) je i najduža i u njoj ima svega: drugarstva, školskih problema, svađe i zadirkivanja, ali i simpatija. Ona počinje na školskom igralištu, a iako se većina radnje odvija u školi, završava u školskom dvorištu.
Na mene je najjači utisak ostavila priča „Vrba“, koja me podsjetila na narodnu bajku „Zlatna jabuka i devet paunica“, koju smo radili za školsku lektiru. Vrba je istovremeno i djevojka i drvo, i ona živi na obali jedne rijeke. Ona se zaljubljuje u jednog mladića, koji joj ljubav uzvraća, ali je zbog svoje znatiželje slučajno povrjeđuje. Pao mi je kamen sa srca kada se njihova ljubavna priča srećno završila!
Kada sam je dobila, nisam ni slutila da će me ova knjiga toliko zainteresovati i zabaviti. Svidjelo mi se to što spisateljica piše o onome što može da se desi u životu svakoga djeteta, što postavlja prepreke pred svoje junake koje oni ne prelaze baš lako, ostavljajući svakom čitaocu da izvuče pouku kako treba ili ne treba raditi u životu. Posebno me obradovalo što tokom pričanja koristi riječi i izraze koji su sada u „trendu“, a ponekad nisu baš književni, tako da sam imala utisak da mi sve ovo priča neka moja prijateljica. Voljela bih kada bi i moja mama znala tako da priča „iz glave“ i da me zabavi u raznim trenucima, posebno kad idem kod doktora ili zubara, i tako otjera strah ili loše raspoloženje.
Ovo je knjiga u kojoj će uživati svi školarci, jer se mogu zamisliti u svakoj od situacija koje su ispričane, ali ne bi bilo loše da je pročitaju i njihove mame i tate, pa čak i bake i deke, jer iz nje mogu naučiti šta je djeci najpotrebnije, a to je mnogo pažnje, razumijevanja i ljubavi.
Autor: Sofija, 10 godina, Republika Srpska
